Foto: P. FABIJAN
Račanova vlada pokušala je zaustaviti sunovrat Ine strateškim partnerstvom s MOL-om, ali je njen grijeh što se sve praktički svelo na dobivanje svježeg novca od inozemnog partnera za krpanje proračuna
Sve ono što je mađarski premijer Viktor Orban u ponedjeljak izjavio u Strasbourgu, naime da će se njegova Vlada usprotiviti zahtjevu hrvatskih vlasti da se izmjeni dioničarski ugovor između hrvatske Vlade i MOL-a oko Ine, izjavio bi svaki normalni predsjednik neke europske i svjetske vlade koji štiti nacionalne interese. Mađarske su vlasti prijateljski podupirale hrvatske u zaključenju pregovora s EU, pri čemu je Orban znao »zakukurijekati« i prije vremena ali srećom po Hrvatsku nije završio u »europskom loncu«. Ali sada ne pomaže nikakav bijes i »nacionalni inat« koji bi Mađare prisilio da se odreknu onoga što im je, igrama preko granice, servirano na dlanu.
Jedan od grijeha HDZ-a do kraja devedesetih svakako je i odnos prema Ini
Tako to biva kada se strateški važna hrvatska državna tvrtka, do 1990. godine potencijalni jak regionalni igrač kojem su sadašnji vladari srednje Europe MOL i OMV tada mogli samo gledati u leđa, godinama loše vodi. Jedan od grijeha HDZ-a do kraja devedesetih svakako je i odnos prema Ini, prije svega izostanak podrške za modernizaciju i »dugoročno planiranje« u postratnom trenutku kada su u Hrvatsku počeli stizati novi »naftaši« sa suvremenim pristupom tržištu (i ljepše uređenim benzinskim crpkama).
Račanova vlada pokušala je zaustaviti sunovrat Ine strateškim partnerstvom s MOL-om, ali je njen grijeh što se sve praktički svelo na dobivanje svježeg novca od inozemnog partnera za krpanje proračuna. Opet je ispuštena prilika da se preko Nadzornog odbora pritisne čelnike Ine, koji su međutim umjesto posvećenosti probitku firme i dalje igrali svoje vlastite (lukrativne) igre, mnoge i zajedno s mađarskim partnerima. Koji su, usput rečeno, bar znali zašto je MOL-u stalo do Ine, te sve podredili tom vlastitom cilju.
Kruna na sve je famozni ugovor iz 2009. godine kojim su MOL-u predana upravljačka prava nad domaćom tvrtkom, da bi potom prevladala naknadna pamet. Najednom su se u Vladi Jadranke Kosor sjetili »zapostavljenog« nacionalnog interesa, a zapravo ih je počelo mučiti približavanje izbora, s jedne, i svijest o strateškom značaju Ine, s druge strane. Pa se ušlo u rat dionicama s MOL-om, najavljivalo nove pregovore s Mađarima, izašlo je na vidjelo da su i domaći članovi Nadzornog odbora, navodno bez znanja Vlade u što je lako povjerovati kao i u postojanje Djeda Mraza, najednom tražili od Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja da vidi što Mađari tu »mute«… Sve uzalud.
Posljednji je »tanjušni« adut hrvatske Vlade Državno odvjetništvo koje »kopa« oko mita predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadyja bivšem premijeru Ivi Sanaderu. No, čak i da se mito dokaže, malo će tko osporiti ugovor koji su blagoslovili i tadašnji Sanaderovi asistenti u Vladi predvođeni Jadrankom Kosor. Ceh bi platitli samo Hernandy i Sanader. Zato Viktor Orban može biti miran. On štiti svoje vlasništvo, i siguran je da će ga postojećim ugovorom zaštititi, a mi smo svoje rasprodali. Zalud je sada vikati »vratite nam naše krpice«.
