Kada stranačka koalicija dobije izbore prvenstveno zbog uvjerenja birača da će poštenije i bolje vladati od kompromitiranog HDZ-a, kao što je to bio slučaj na proteklim parlamentarnim izborima, onda je svako dovođenje njenog integriteta u pitanje pokušaj puča.

Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, čovjek koji je od početka slovio kao desna ruka Zorana Milanovića i jedan od garanata ostvarenja izbornih obećanja Kukuriku koalicije, postao je tako poslije slučaja Ferenčak »prvi podrivatelj Vlade«. A odmah iza njega, u strojnom koraku, ostali čelnici HNS-a.

Puč međutim nije samo doveo u pitanje Milanovićevu i koalicijsku vjerodostojnost distanciranja od koruptivne politike prethodne vlasti nego je, slijedom Čačićevog pokušaja nemušte obrane Ferenčaka i kada ga je nevoljko morao otpisati, ugrozio i krhke temelje vladavine prava. Insinuirajući politički motiviran proces protiv svog štićenika, Čačić je, praktički kao drugi čovjek izvršne vlasti, bez ikakvih podastrijetih dokaza u jednoj rečenici doveo u pitanje presudu zagrebačkog Županijskog suda, javno povjerenje u sudstvo te prejudicirao rasplet slučaja u žalbenom postupku.

Ukratko, riječ je o zornom političkom pritisku na pravosuđe. Nečemu za što smo mislili da je nepovratno otišlo u povijest zajedno s Ivom Sanaderom, simboličkom nultom točkom našeg demokratskog i političkog sazrijevanja, što si više niti jedan političar u Hrvatskoj ne bi smio dozvoliti.

Ono što je u jučerašnjoj reakciji na ovu Čačićevu demonstraciju »moći«, a zapravo arogancije i nepoštivanja vladavine prava, Udruga hrvatskih sudaca ipak »propustila« naglasiti jest to da je pritisak na treću granu vlasti i potencijalno kazneno djelo. Da veselica sa »prvim potpredsjednikom Vlade« bude potpuna.

Ključno je pitanje u ovom trenutku je li Čačić naučio lekciju i je li stoga prijetnja nekim novim pučem minula. Odnosno koliko je Zoran Milanović, kao najodgovorniji za Vladu, u stanju kontrolirati Čačića i njegovu sljedbu iz HNS-a i što može učiniti da ne ugrozi cijeli projekt nove vlasti. A nema previše opcija. Idealno bi bilo da ga Čačić i društvo shvate ozbiljno i odustanu od zabijanja autogolova koaliciji.

Čelnik koalicije može ih pritom, da bi spasio sebe i SDP, »ucijeniti« i prijetnjom rekonstrukcije vladajuće većine zamijenom 14 zastupnika HNS-a s isto tolikim brojem zastupnika Lesarovih laburista i manjinaca. Ali, i to bi imalo svoju cijenu. Kao krajnja mogućnost tu je i provociranje krize vlasti i žurno raspisivanje novih izbora dok su Milanović i SDP na vrhuncu popularnosti, HDZ-u rasulu a HNS postao ozloglašen.

No, ovo je zasad malo vjerojatno, iako bi bilo najčišće svođenje računa, jer je skupo i biračima trenutno nepopularno, a usred krize djelovalo bi i neozbiljno.

Pokazuje se zapravo da u hrvatskoj politici ništa nije jednostavno iako se situacija uoči i neposredno nakon izbora činila kristalno jasnom i obećavajućom. Gubi se i energija i vrijeme, a problemi se samo množe. Kukuriku koalicija je, zbog »pučističkih« prijetnji u vlastitim redovima, u opasnosti da dogori i prije nego li se rasplamsala.