Foto Ivica TOMIĆ
U izbore se prije svega ide razumom, pa i brigom o »matematičkim« detaljima, ali bez srca nitko nikada nije pobijedio
Ako je SDP siguran u izbornu pobjedu nad posrnulim HDZ-om, onda nema razloga u 8. izbornoj jedinici trošiti vrijeme na dodatne koalicijske kombinacije
Sama činjenica da SDP i ostatak kastavskog četverolista (IDS, HNS, HSU) samo nekoliko mjeseci pred izbore razmatraju preslagivanje vlastitih redova kako bi, prema vlastitom računu, postigli maksimalan izborni rezultat čudi iz dva razloga. S jedne strane takvi se »eksperimenti« ne rade pet do dvanaest, i to nakon što je javnost već prihvatila davno obznanjenu koalicijsku postavu. Istovremeno, to stvara dojam nesigurnosti jer se šalje poruka o sumnji u vlastite mogućnosti i strahu od suparničkih grupacija.
Istina, 8. izborna jedinica je po mnogočemu specifična. Uz 3. (varaždinsku) riječ je o izbornoj jedinici u kojoj HDZ od uvođenja postojećeg izbornog modela 2000. godine tradicionalno osvaja najmanje mandata, dva ili tri, pa se prava bitka zapravo vodi između samih oporbenih stranaka. A njihove su trenutne aspiracije takve da je, računamo li tri mandata na koja računa HDZ, već sada podijeljeno ne 14 nego čak 17 mandata! SDP naime hoće 6, IDS 3, a HNS i HSU po 1, znači 11 samo za »kastavski kukuriku«, a tu su još i PGS, Ladonja zbog koje se SDP »nervira« i, ne zaboravimo Listu za Rijeku, koji također očekuju po (najmanje) jedan mandat.
Mjesta za svih neće biti
Naravno, mjesta za svih neće biti. Kao što se u ovom trenutku ne može predvidjeti ni raspodjela mandata među strankama, koliko god svaka od njih imala kakvu-takvu čvrstu biračku jezgru na koju može već sada računati. Pitat će se nešto i one koji svoj glas još nisu nikome obećali. U svakom slučaju, najmanje od čega će zavisiti izborni uspjeh i raspodjela mandata su »matematičke kalkulacije« koje se svode na dilemu jedna ili dvije »kukuriku« liste, uza sve logično razmišljanje u oporbenoj koaliciji da im je svaki mandat važan kako bi u konačnici pobijedili na izborima.
To svojevrsno fetišiziranje računanja potencijalnih glasova i mandata na temelju rezultata prošlih izbora i sondaža javnog mnijenja posljednjeg je desetljeća postalo prava opsesija u SDP-u. Dakako da ozbiljna stranka i o tim, nimalo nevažnim, elementima predizborne kampanje mora voditi računa ali, pokazali su parlamentarni izbori i 2003. i 2007., za pobjedu je to nedovoljno. Birači će tražiti i uvjerljiv program, trebat će ih znati i privući na birališta, a ništa manje odlučujuća neće biti ni kvaliteta kandidata i ukupan dojam samouvjerene stranke koja zna što hoće i ne libi se rizika. Ostane li to u drugom planu a politika se pokuša svesti na »matematiku«, krajnji račun može biti neugodno iznenađujući. U izbore se prije svega ide razumom, pa i brigom o »matematičkim« detaljima, ali bez srca nitko nikada nije pobijedio.
