Milihram i njemu slični mladi ljudi, potpuno predani onome čime se bave, ne pate od nedostatka najsjajnijih reflektora javnosti. Bez velike pompe, uz teenagere dobre duše poput Mateje Vidulić i Leonarda Šajina, koji su u ponedjeljak primili nagradu »Luka Ritz« za promicanje tolerancije, svjedoče da unatoč rasapa vrijednosti, uključujući tu i srozavanje etike rada, te povremenih demonstracija primitivizma i nesnošljivosti, Hrvatska ipak nije izgubljen slučaj
Emil Milihram nije na splitskoj rivi bacao kamenje na sudionike Gay Pridea niti na vlastitom blogu raspiruje mržnju i nesnošljivost. Nije ni »zablistao« u Big Brother kući, nema ga ni u programima koji traže nove hrvatske zvijezde, a nije glumio niti u jednoj sapunici ili televizijskom spotu. Nije propovjednik instant uspjeha i blagorjerčivi ekspert za sve i svašta koji golica pažnju javnog mnijenja, niti je mladac koji je vrlo brzo shvatio kako će u zemlji pogubljenih vrijednosti najbolje profitirati baveći se politikom. Nije čak ni nadobudni tajkun ili ambiciozni poduzetnik koji je brzo zasjao i dobio prestižne strukovne nagrade, da bi u tili čas odveo tvrtku u stečaj ili otišao na »kontroliranu« kontemplaciju u Remetinac. Nije, napokon, ni vrhunski atletičar, skijaš ili nogometaš, kojima narod kliče zavaravajući se da živi njihove uspjehe, niti se bavi nekim drugim atraktivnim sportom koji puni stadione i privlači sponzore, odnosno donosi novac. Jer, da je Emil Milihram bilo što od navedenog o njemu bi čitava Hrvatska znala sve. Bio bi zvijezda koja ne bi silazila s televizijskih ekrana i o kojoj bi čitali, i to u nastavcima do u detalja, u svim medijima a ne samo u »Varaždinskim vijestima«. I da nije kratkih sportskih vijesti o njegovim rezultatima, zabačenim u rubrikama »razno«, i povremenih konvencionalnih čestitki državnog vodstva te znatno iskrenijeg oduševljenja u slavljeničkim porukama čelnika Hrvatskog olimpijskog odbora kao što je ona jučerašnja Zlatka Mateše, koje pred najezdom »važnijih« informacija najčešće završe u koševima novinskih redakcija, malo bi tko znao da ovaj Varaždinac uopće postoji. A riječ je, vjerovali ili ne, o višestrukom svjetskom i europskom prvaku u kanuu na divljim vodama. Točnije, prema mišljenju stručnjaka, trenutno najvećem imenu svjetskog kajakaštva, predvodniku cijele jedne generacije sjajnih hrvatskih divljevodaških kanuista i kajakaša, koji skromno i samozatajno ostvaruju vrhunske rezultate živeći u državi –Hrvatskoj – u kojoj u trenutku, bez truda i odricanja, instant heroj može postati svatko koji shvati kako postati »intrigantan« ili zna prodati svoj imidž. Milihram i njemu slični mladi ljudi, potpuno predani onome čime se bave, ne pate od nedostatka najsjajnijih reflektora javnosti. Bez velike pompe, uz teenagere dobre duše poput Mateje Vidulić i Leonarda Šajina, koji su u ponedjeljak primili nagradu »Luka Ritz« za promicanje tolerancije, svjedoče da unatoč rasapa vrijednosti, uključujući tu i srozavanje etike rada, te povremenih demonstracija primitivizma i nesnošljivosti, Hrvatska ipak nije izgubljen slučaj. Nakon godina sustavnog društvenog zapuštanja i starih i mladih, čemu su svoju ruku dale ne samo državne instuitucije nego i intelektualne »veličine«, čini se da se ipak potkradaju »greške«. Pored nas stasaju i mladi koji obećavaju neku drugu i drukčiju Hrvatsku. No, na njihovoj promociji, bolje rečeno na promociji svih onih pozitivnih vrijednosti i vrlina koje svojim djelovanjem promiču, nema tko raditi. I dok je tako koprcat ćemo se u glibu, dokazujući kako smo bolji nego što stvarno jesmo istovremeno propuštajući vlakove budućnosti.
