Krediti brodogradilišta koje bude trebala otplatiti država pretvorit će se u javni dug. Pravno formalno, hoće li se nešto nazvati javnim dugom ili jamstvima za koje garantira država nije samo pitanje finesa, no za građane, takozvane porezne obveznike, sve opet dođe na isto. Netko će u ime države te novce trebati vratiti, kad-tad, a jedini način da ih vrati jest da zagrabi u škrinju u koju novce pohranjuju ti isti porezni obveznici. A to onda znači da će, s daljnjim rastom javnog duga, i ubuduće biti manje novca za nešto drugo što je građanima potrebno, a istovremeno će se tražiti rezanje proračunskih stravki u zdravstvu, školstvu, znanosti, socijalnoj skrbi…

   Sada bi nas u svom tom jadu trebale utješiti premijerkine riječi da »sadašnji sustav smatra neodrživim jer tako veliki teret više ne može biti naslonjen na leđa poreznih obveznika«. Drugim riječima, što je bilo – bilo je, bar kada je brodogradnja u pitanju, moramo na novi način još riješiti postojeća jamstva da bi ubuduće, čim brodogradilišta budu privatizirana, građani mogli odahnuti. Bez brodograđevnog tereta odnosno novih jamstava ili duga, izaberite što vam se više sviđa, osjećat će se lagani kao ptice. Dug se više neće povećavati.

   Međutim, u trenutku kada čovjek dođe u iskušenje pomisliti kako ipak imamo posla s racionalnom vladom koja povlači jedine moguće poteze, uz iskrenu nadu da privatizacija brodogradilišta neće biti uvod u njihov kraj, premijerka i ministri sami, ničim izazvani, ubace ne zrnce nego zrnetinu sumnje u svoju sposobnost javno odgovornog djelovanja. Da bi valjda pokazali kako su se žrtvovali za brodogradnju, kako su »brinuli« o njoj, nisu propustili spomenuti, kažu jučerašnji izvještaji, kako je brodogradnja još od ožujka 2006. godine, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, trebala poslovati prema europskim pravilima, uključujući tu i regule o državnim potporama. Kaže poslovica: čega se pametan stidi, time se … diči.

   Riječ je naime o Vladi koja već dvije godine dokazuje nesposobnost pokretanja gospodarskog ciklusa u zemlji, Vladi koja se umjesto okretanja mjerama koje će dugoročno probuditi poduzetništvo i povećati BDP iscrpljuje u balansiranju s napuhanim državnim proračunom. Jer, javno iskazivati zadovoljstvo što lanjski deficit u državnom proračunu nije iznosio planiranih 15,5 milijardi kuna nego »samo« 14,5, i to još prezentirati kao jedan od pokazatelja gospodarskog oporavka, može doista jedino javno neodgovorna Vlada izgubljena u vremenu i prostoru.