Nije trebalo dugo čekati da bi se potvrdilo kako Medikol nije iznimka. I za “Magdalenu”, Specijalnu bolnicu Akromion i još nekoliko privatnih klinika ispostavilo se naime da su pokrenuti kao poduzetnički projekti uz svesrdnu podršku javnog novca. Uz to, podaci govore da HZZO 30 posto novca za izvanbolničke specijalističke usluge transferira privatnim klinikama.

Naravno, nije problem što su se pojavile privatne klinike i specijalizirane bolnice kao konkurencija javnoj medicinskoj zaštiti, uključujući i bolničko liječenje. Dapače, takva konkurencija trebala bi samo koristiti građanima sa zdravstvenim problemima, jer bi trebala poboljšati kvalitetu medicinske zaštite. Privatno poduzetništvo u svemu, pa tako i u zdravstvu, može dakle proizvesti samo pozitivne učinke. Također, nije problem ni to što HZZO posluje s privatnim klinikama, jer se i na taj način može potaknuti zdrava konkurencija pri čemu pacijenti ne moraju biti permanentni taoci javno-zdravstvenih ustanova.

Ali svejedno ostaju dva velika problema. Prvo je pitanje što se proteklih godina, dok država protežira privatno zdravstveno poduzetništvo sustavno zanemaruje i »izluđuje« njeno vlastito javno zdravstvo. Ako su problem »neracionalnost« javnog zdravstva, veliki broj zaposlenih i »tvrdi« kolektivni ugovori, kako tvrde »poduzetni« kritičari javnog zdravstva, što je država učinila da reformira svoje »vlasništvo« i učini ga konkurentnim? Što je pak učinila da svoje specijalističke ustanove i bolnice opremi najboljim mogućim instrumentima i aparatima? Praktički ništa. S jedne strane zato što su vladajućima dragocjeni glasovi zaposlenih u javnom zdravstvu pa ne žele riskirati gnjev tisuća zdravstvenih radnika, a s druge strane im ta situacija odgovara, jer pod izlikom podupiranja konkurencije u Ministarstvu i HZZO-u mogu legalno pumpati novce privatnom sektoru. Naposljetku, stvara se plodno tlo kako za korupciju tako i za klijentelizam i nepotizam.

Drugo, izdašni državni ugovori s privatnim zdravstvenim poduzetnicima koji iznose milijune kuna, pogotovo kada se sklapaju u ključnim trenucima pokretanja zdravstvenog biznisa, razotkrivaju mit o »samoniklim« i na rizik spremnim hrvatskim poduzetnicima. Ispostavlja se tako da dobar dio privatnog zdravstva »većih ambicija«, ali i privatnog poduzetništva u drugim djelatnostima, od poljoprivrede i trgovine do građevinarstva, ne može stasati a bogami ni obogatiti se bez javnog novca, odnosno da je država sponzor kapitalu umjesto da se koncentrira na to da mu ne pravi probleme, istovremeno unapređujući javne službe i usluge što bi državi, koja se uz to još naziva i socijalnom, trebao biti prvenstveni zadatak. I to stoga, ne zaboravimo kada već govorimo o zdravstvu, što je to minimum solidarnosti u svakoj državi u kojoj građani, koji uredno plaćaju poreze i zdravstveno osiguranje, ne mogu sebi priuštiti privatnu zdravstvenu njegu.

Hrvatski poduzetnici često pričaju kako ih se ometa, da u zemlji vlada antipoduzetnička klima, da treba raditi a ne trošiti, da je država rasparčava silne nove na »uboge« koji ne žele raditi i tome slično. Pa ako je već tako, zašto se oni ne odvoje od državne sise i »samostalno« nam pokažu što doista znaju i mogu?