Jadranka Kosor nije nikada govorila o datumu završetka pregovora s EU nego samo o kraju lipnja a to, tvrdi predsjednica Vlade, nije datum. Jedino što je čitav hrvatski politički okoliš posljednjih mjeseci zatrovan vladinom fiksacijom u taj kraj lipnja.

Koji, naravno, ponovimo to za one koji sporije shvaćaju, nije konkretan datum, to jest vremenski rok, već »samo« mjesec u kojemu cvjetaju lipe, dakle opet određeni vremenski rok. 

Ta potreba da se uvijek bude u pravu, i po cijenu skakanja u vlastita usta i nizanja logičnih besmislica, zapravo je konstanta ove vlasti koja je jučer ponovno pokazala da ne shvaća ni svrhu politike ni potrebe građana koji su joj povjerili upravljanje državom na određeni rok.

Ta suluda trka s vremenom nužno potiče površan pristup za sva rješenja koja se, naravno, izravno ne tiču interesa vladajuće elite i njene težnje za »cementiranjem« vlastitog položaja. Tobože se iskazuje spremnost za efikasnošću, no umjesto kvalitetnih i dugoročnih rješenja natrag dobivamo samo dokumente pune rupa koji ne razgovaraju sa stvarnošću. 

Traži se ono najmanje što se može tražiti od državnih dužnosnika: malo više političkih skrupula, odgovornosti i koncentracije na stvarne društvene probleme i kvalitetna rješenja.

To bi građane poštedjelo ne samo aktualnih trauma u pregovorima s EU, a zemlju učinilo spremnijom za ulazak u ovu asocijaciju država, nego bi opća politička i društvena klima bila takva da bi, primjerice, bilo nezamislivo birokratskim smicalicama kažnjavati vlastite državljane – djecu s težim zdravstvenim problemima i njihove roditelje koji uredno plaćaju poreze, tražeći zauzvrat bar mrvicu solidarnosti zagarantirane u Ustavu. 

Ne prođe dan da neki medij ne izvjesti o zdravstvenom problemu nekog djeteta u Hrvatskoj kome HZZO ne može pomoći u liječenju, ili to učini tek poslije nečije intervencije, najčešće ministrove. To ne može biti slučajno. To je razrađen sustav u kojem se »štedi« na djeci s posebnim potrebama, i ne želi priznati problem, a kamo li ga riješiti, dok se valjda ne dostigne kritična masa javnog nezadovoljstva, ali se bez problema masni iznosi transferiraju u razne »medikole« i druge podmazane mehanizme transfera javnog novca u privatne džepove. 

 Zato nitko nije iznenađen što ni pravobraniteljica za djecu ni udruga roditelja nisu, ni nakon višegodišnjeg inzistiranja, u prijedlog novog Zakona o socijalnoj skrbi uspjeli »ugurati« slabovidnu djecu da bi im se omogućila pomagala za, koliko-toliko, normalan život, a njihove roditelje poštedjelo velikih troškova.

Štoviše, HZZO je oblikovao savršen začarani krug. Iskazuju dobru volju da se problem riješi, čak navode što bi u tom pravcu trebalo napraviti, ali se u međuvremenu ništa ne poduzima ni u toj instituciji ni u Ministarstvu, da bi se u odgovoru na pitanje zašto se problem ne rješava ponavljale birokratske fraze o neispunjavanju uvjeta, i tako u krug. Valjda dok djeca ne odrastu, a njihovi roditelji ne lipšu kucajući iz dana u dan na zatvorena vrata. 

Vladajućem sljepilu i nebrizi nema kraja ni konca. Toliko su postali imuni na građane i njihove potrebe da su izgubili svaku vezu sa stvarnošću. Zar je onda čudno da brkaju datume i mjesece?