Željko Rohatinski/Arhivska fotografija
Pronađen je Rohatinski kao novi »odabrani« koji bi kao Sv. Juraj trebao probosti zmaja krize i spasiti Hrvatsku
Tragati za “prečicom”, za liderima bez straha i mane, uvijek je lakše nego preuzeti i dio vlastite, građanske, odgovornosti za sudjelovanje u političkom životu
No, kada u nastavku obrazlaganja razloga zbog čega politiku prepušta onima koji imaju takve ambicije tvrdi da rastuće uvjerenje da pojedinac može zemlju izvući iz krize predstavlja jasnu poruku političkim strankama i institucijama države, sugerirajući tako nemoć pojedinca i nezadovoljstvo puka sa sustavom, upada u grešku.
Nisu se naime građani sada okrenuli pojedincima kao spasiteljima jer su naprasno razočarani strankama i institucijama, nego je upravo dugogodišnja, da ne kažemo stoljetna, narodna nekritička fiksiranost u pojedince-spasitelje umjesto u pojedince odgovorne građane i dovela do pervertiranosti političkih stranaka odnosno nefunkcioniranja institucija.
Dovoljno se prisjetiti Franje Tuđmana i Ive Sanadera, njihove karizme i paralelne propasti ne samo hrvatskog gospodarstva nego i svih ostalih vrijednosti. Njihovo shvaćanje politike i demokracije, podržavano od puka, samo je razbuktalo korupciju i njene najbliže srodnike nepotizam i klijentelizam, postupno pretvarajući Hrvatsku u zemlju beznađa.
Kada je dakle u trenucima krize smeće u ogromnim količinama isplivalo na površinu a institucije pokazale svoju trulost, pobačaj Jadranke Kosor da, koliko god se trudila, ispuni očekivanja »novog vođe« te nevoljkost Zorana Milanovića da poziciju gradi na vlastitom liku i djelu urodili su potragom dobrog dijela građana za novim »karizmatikom«.
Pronađen je Rohatinski kao novi »odabrani« koji bi kao Sv. Juraj trebao probosti zmaja krize i spasiti Hrvatsku.
On to odbija biti, svjestan zamke u koju bi upao jer nema tog mesije koji bi sam dugoročno nešto uspio napraviti, ali je na krivom tragu kada posredno, tražeći da preispitaju razloge uzdizanja pojedinaca-spasitelja, svu krivicu za hrvatsku golu istinu svaljuje na političare, stranke i institucije.
Bez svesrdne podrške većeg dijela puka, koji se ne ponaša kao samosvjesno građanstvo čak ni na izborima, i njegovog permanentnog toleriranja njihovog nedemokratskog, korupcijskog i privatno-interesnog ponašanja, ni stranke ni institucije ne bi bile kakve su sada.
Tragati za »prečicom«, za liderima »bez straha i mane«, uvijek je lakše nego preuzeti i dio vlastite, građanske, odgovornosti za sudjelovanje u političkom životu, pa tako i u funkcioniranju vlasti.
Jer, nema demokracije i dobrih institucija bez građana privrženih demokraciji, pojedinaca odgovornih kada biraju i kada se njih bira. Onih koji će stranke i političare svakodnevno držati na uzdi tražeći od njih da se posvete javnom interesu umjesto populizmu i manipulaciji koji se, kad-tad, razotkriju kao sebični interesi oligarhije i fingiranje demokracije na uštrb interesa većine.
