Okvir je nekako sklopljen. Skica koja se u njemu sad već dosta precizno nazire ona je po kojoj će se ubuduće zbivati promjene unutar hrvatskog društva i koja kazuje što nas čeka narednih mjeseci i godina. Ne radi se tu o pukom slaganju Vlade, koja je uglavnom bila neupitna još od posljednjih sati 11. rujna, niti o jednom mandatu. Ova stvar je jače magnitude, ona ide dublje i šire od obične političke vlasti i jednog izbornog ciklusa. I, eto, uopće nije nemoderna – štoviše, može se reći da se Hrvatska uspješno uključuje u pravi val suvremenih promjena u društvima na europskom kontinentu.

Jedino je problemčić što riječ »promjena« ne nosi nužno uz sebe dodatak – nabolje.

Pismo koalicijskog partnera

Jasno je, međutim, da su neke stvari koje su mučile ovu zemlju posljednjih godina sad – out. Politički predstavnici Srba postat će cijenjeni dio vladajuće većine. A kao i uvijek kad je u Hrvatskoj na snazi koalicija HDZ-a i SDSS-a, tenzije splašnjavaju, »Za dom spremni« postaje pitanje nacionalne izdaje, a ćirilica cijenjeno pismo. Bit će, doduše, perverzno zabavno vidjeti kako će se neki od junoša antićirilične revolucije zbunjeno osvrtati kad shvate da su na brisanom prostoru, no, ne treba brinuti previše, većina će se ionako vrlo brzo preseliti na konstruktivni kolosijek i pričati o »stvarnom životu«, »radnim mjestima« i »toleranciji«.

Do, jasno, prve prilike u kojoj će »naši«, eto, opet morati u oporbu, pa će žustro prokolati hrvatska krv hrvatskim žilama, te se upeti ukazivati na »ugrožavanje većine« i verbalno sukobljavati s najdražim neprijateljem istočno od Dunava, s kojim će se, nema sumnje, u periodu vlasti gajiti solidne odnose.

»Out« je i karamarkovski pritisak na slobodu govora, oživotvoren, osim u izjavama bivšeg političara, i u snatrenjima o zakonskom kažnjavanju nepažljivog govorenja o Domovinskom ratu, o čemu je svojevremeno pun nade zborio cijenjeni sudac Ivan Turudić.

Ne, tako jednostavno ne ide u 2016. godini.

Ljudi moraju imati ventil, jer se inače može svašta dogoditi. Moraju imati, jasno i slobodne medije, što zna biti nezgodno, no tu su tekovine Sanaderovog i Hasanbegovićevog tretmana medija, pa ne bi trebalo biti problema. Jer, stvari će regulirati tržište. Pa ćemo ukinuti potpore neprofitnim medijima (ili ih, ako ćemo se igrati predviđanja – podijeliti u značajno smanjenom iznosu i to u većem dijelu propagandnim portalima desnice), na javnoj televiziji instalirati (ili zadržati) »našeg čovjeka«, a s gazdama privatnih medija u debeloj sjeni dogovarati suradnje koje će se isplatiti i jednima i drugima. Onima trećima, koji će jedini biti na šteti, dakle, publici, ionako se neće ništa dogoditi – jer ni o ničemu doista bitnom neće ni imati pojma.

Palanački fudbal-rasizam i PR kućice

A kad smo već na odnosima s javnošću, jasno je u kojem smjeru se lagano kola okreću; javnost je, naime, precijenjena. Odnosno, biračima se valja obraćati što direktnije, bez posrednika koji bi mogli narušiti savršeno sklopljenu PR sliku stvarnosti. Zato ćete se (dok se ne naviknete), primjerice, čuditi čitajući u novinama »interviewe« u kojima nedostaju logična potpitanja (nema toga kad u kućice manje-više dogovorenih pitanja odgovore upisuju PR službe), a sve više političara će u nastupima pred kamerama slijediti primjer Kolinde »nema pitanja, samo izjava« Grabar-Kitarović. Ili Viktora Orbana, koji je nakon gadnog poraza na antiimigrantskom referendumu, u sobu s mikrofonima pustio samo kamermane, ne i novinare, kako bi nesmetano zborio o svojoj velikoj pobjedi.

Migranti i stranci će u tom novom političkom dobu koje nam je već svanulo biti omiljena politička alatka na svim meridijanima. »Drugi« koji dolaze po naše poslove, žene/muškarce, novce i katoličku vjeru, sjajno su političko gorivo još od prvog dijela prošlog stoljeća. Dosta je pogledati samo na prilično banalnu (okej, kako za koga banalnu) stvar: nogomet. Posljednji derbi Dinama i Hajduka izazvao je, naime, mnoštvo medijskih kritika jer u oba kluba igra puno – stranaca. Neobično je to da Hrvati kupuju strane nogometaše, evo u Europi skoro da nema niti jednog ozbiljnog kluba s puno stranaca…

No, taj malograđanski fudbal-rasizam, međutim, nije samo lokalni palanački amblem, već pravi, punkorvni simptom vremena. Globalnog sela s bodljikavim žilet žicama na državnim granicama.  »Oni« dolaze, od »njih« se moramo obraniti, a kod »nas« je bitno graditi »zajedništvo«. I tu sva pitanja postaju potencijalnom »neprijateljskom djelatošću«. Uostalom, ako netko i misli da se sloboda uopće može graditi unutar bodljikave žice, neka promisli još jednom.

Unaprijed ograđeni

A kako bi se unutar te i takve žice sagradilo društvo kakvo želimo, ne možemo se služiti baš svim mogućim sredstvima. Zaboga, 2016. godina je i iza nas su već epohe društvenog razvoja, pa treba paziti ne na ono »što«, nego »kako« se radi. Tako, primjerice, ne možemo baš funkciju na Filozofskom fakultetu (i sve što iz nje proizilazi) braniti privatnim zaštitarima. Pa je odletio Previšić. Ali možemo nakon njegove smjene postaviti na funkcije – njegove ljude (i pritom pobjeći od bilo kakvih pitanja, po primjerima iz gornjih redaka).

Ne možemo, recimo, zaboga, natjerati djecu da idu na vjeronauk koji smo uspjeli ugurati u škole. Niti baš možemo crtati križeve na ormarićima one djece koja taj izborni predmet preskaču. Ali ga možemo »uvaliti« usred satnice, pa neka klinci, a još više njihovi roditelji, sami razmišljaju o označavanju.

Ne možemo, evo nisu mogli ni Poljaci, baš potpuno zabraniti abortus. Ali možemo raditi pritisak histeričnim moljenjem pred bolnicama, kako bi djevojke, a pogotovo zaposlenici u bolnicama, odjednom osjetili »priziv savjesti«.

Pritisak konzervativizma na društvo, dakle, ovaj put ne dolazi direktno iz političkog sustava. Malo je nezgodno kao državnu normu danas, 2016. godine, staviti kažnjavanje slobode govora, slobode kretanja, slobode izbora, slobode obrazovanja. Ali, može se itekako, pogotovo u Hrvatskoj, »planine pomaknuti«, pa i homofobno promijeniti Ustav – aktivizmom.

Jer, ljevica se – osim one koja je zasad marginalna – u Hrvatskoj i dalje pribojava aktivizma. Ljevica i dalje nosi neopravdanu stigmu nacionalne izdaje koja joj je nalijepljena 1991. godine i zato je sav njen aktivizam ipak bez prave oštrice, a čak i masovni skupovi, poput onog o (ubijenoj) reformi kurikuluma napadno antipolitički i samim time osuđeni na konačni neuspjeh.

Taj strah ljevice, međutim, uopće nije neosnovan. Jer, što mislite kako bi prošao onaj koji bi pred crkvom nedjeljom dijelio propagandne materijale o tome da bi ljudi morali izbjegavati praznovjernu instituciju koja im želi (i uspijeva) kontrolirati živote? O prednostima slobodnog seksa i manama braka? Savjete za psihološki oporavak nakon abortusa?