Svaki radnik obavezan je uzeti dvije vreće ugljena za roštilj 2 x 10 kilograma ustegom na plaći – naredba tog sadržaja ispisana tiskanim slovima osvanula je prije sedam dana na oglasnoj ploči poduzeća Koprivnička tiskarnica. Da nije riječ ni o kakvoj zezanciji jasno svjedoči adresa nalogodavca. U ime uprave pod naredbu radnicima, vjerojatno uoči obračuna plaće, potpisan je direktor koji svoju vjerodostojnost potvrđuje i pečatom poduzeća. Pa neka se slučajno neki od radnika drzne ne zadužiti dvije vreće ugljena za roštilj!

Kako je riječ o obavezi koju je propisao poslodavac, istina bez ikakve zakonske podloge, radnik je dužan postupiti po naređenju. Ne postupi li, loše mu se piše.

Možda će mu, rezervirao ili ne svoje dvije vreće ugljena za roštiljanje, njihovu vrijednost izraženu u novcu i onako »ustegnuti na plaći«. Pa, neka onda radnik razmišlja što će s 20 kilograma ugljena za roštiljanje.

Možda će mu poslodavac uručit opomenu zbog povrede radne discipline. Tko zna, možda u tom poduzeću takav radnički neposluh ne zaslužuje drugo do izvanrednog otkaza ugovora o radu. Ne bi to začudilo s obzirom da je u Koprivničkoj tiskarnici očito sve moguće kad se već tiskarski radnik plaća ugljenom.

Zapravo, to plaća i baš nije najtočnije. Jer radnik će ugljen za roštilj platiti vlasniku. Dakle, radnik nije dijelom plaćen u ugljenu, već je on vlasniku poduzeća u kojem radi omogućio da naplati neka svoja potraživanja. I nema tu slobode izbora. Jer, od kuda radniku samo i pomisao da bi mogao imati slobodu izbora.

On je šljaker, ima da radi i šuti, i kud vlasnik okom radnik mora skokom. Vlasnik su, naprosto, naredili.

Prosječna plaća 60-tak radnika tiskare je oko četiri tisuće kuna. S tim prosjekom nije da se mogu rasipati. Obaveza kupnje 20 kilograma ugljena za roštilj svakog će radnika koštati 120 kuna. I onda će svaki radnik te dvije vreće ugljena za roštiljanje ravnomjerno rasporediti pod lijevu i desnu ruku da ne pati kralježnica. Odnijet će ih doma. Prislonit uz kuhinjski stol, sjesti i u ruke uzeti svežanj neplaćenih računa.

Pa dobro promislit što bi od režijskih troškova mogao platiti ugljenom. Možda vodu? Ili struju? Komunalije? Ili da s vrećama pod miškom otrči u najbliži dućan i kupi ulje, brašno, mlijeko… Ili da zapali roštilj.

Hm, da. To bi bilo najbolje. I još pozove gazdu da se podruže. Pa se svi radnici lijepo dogovore o rasporedu roštiljanja. Gazda će, naravno, obilazit od jedne do druge radničke obitelji. Jer, on im je roštiljanje omogućio. I neće to bit obično roštiljanje.

Jer gazda je, zapravo, radnicima omogućio adrenalinsko druženje kako bi razvili grupnu kreativnost. Pametan gazda. A roštilj vruć i prazan. Jer od radničke plaće nije preostalo za komadić mesa, a proljetni vrtni izdanci još su premladi da bi se brali. A one jesenske jabuke što su ih radnici druge gazdine firme brali u njegovu voćnjaku i onda još kupili, već su pomalo istrunule.

U svakoj normalnoj zemlji, vlasnik Koprivničke tiskarnice već bi bio kažnjen. On ucjenjuje radnike. Kao što s jesenskim danima ucjenjuje radnike svog drugog poduzeća, ludbreškog Grafičara. Tamošnjim je radnicima obaveza branje jabuka u vlasnikovom voćnjaku. A kada ih uberu još vlasniku moraju i platiti. Jabuke, naprosto, moraju kupiti.

Veliki gazda je Franjo Beser, čovjek koji je svojedobno vodio udrugu poslodavaca grafičke industrije i koji za slučaj roštiljanja novinarima tek kaže kako se ne bi upuštao u takve priče. Da smo normalna zemlja takva osoba ne bi mogla biti vlasnikom niti jednog poduzeća.

No, nismo normalna zemlja pa se preko roštiljanja, branja voćnjaka, pa i primjerima poput plaćanja u paštetama isteklog roka ili isplati plaća dijelom u bonu poduzeća za koji se radi, prelazi kao da su normalne stvari. Ali nisu i nikada neće biti.