Karakter i ljepota života u Rijeci naime počivaju na nekoliko postulata. Oni su ukratko – tolerancija, slobodarstvo, predanost radu i svekolika demokratičnost. Tolerancija se ogleda u multikulturalnosti koju su u Rijeku kroz sva desetljeća njezinog postojanja donosili kako slični, tako i drugačiji. Razne kulture i običaji koji su se stapali u riječki oblik suživota. Slobodarstvo je stav koji spremno ustaje u obranu od agresije. Bilo da je to onodobni fašizam iz tridesetih i četrdesetih godina, bilo da je ovodobni iz devedesetih. Na sve to se jasno nadovezuje i demokratičnost, a da je predanost radu prezreni oblik ponašanja, potvrdila je agresija nad »Rijekom«. Ona je naime u zadnjih pet godina pokazala kako je sustavni rad koji nema potrebe za domaćim nogometnim »marifetlucima« toliko učinkovit da se došlo, bez »pomoći«, do samog vrha hrvatske kvalitete, tri puta i one europske. A to je smrtni grijeh u sustavu koji preferira podmićivanje, namještaljke, strah. Pa je stoga treba kazniti. Ne učini li se to na vrijeme, ne posije li se strah dok još za njega postoji plodno tlo, ode »mast u propast«, odu sve godine i desetljeća u kojima se stvarala poprilično žilava »piovra« u – vjetar. Rijeka i »Rijeka« su naime enormna opasnost jer pokazuju da su rad i tolerantnost put do uspjeha. Da se do titula, pobjeda i uživanja u životu dolazi osobnim angažmanom i predanim radom, ne kupovanjem sudaca, ma na kojoj se oni poziciji i poslu nalazili.

Ali nisu Rijeka kao ni »Rijeka« prestrašena djeca koja se neće moći oduprijeti kantama crnila ma gdje se ono prolijevalo, na Podmurvicama ili u Gradskom vrtu. O ne – suprotno! U tim trenucima prorade silne količine prkosa koji je kroz vrijeme i učinio Rijeku Rijekom. Ponosnom, tolerantnom, demokratičnom. Jednostavno – hrabrom. I što god joj činili, strah nikad nije niti će postati stanovnikom Korza.