Blaženka Divjak negirala je jučer da je u samo dva mjeseca, koliko obnaša dužnost ministrice znanosti i obrazovanja, već dva puta bila na rubu da podnese ostavku. Rekla je da to nije istina i da će se i dalje maksimalno angažirati na ubrzavanju reforme obrazovanja. To, naravno, ne mora značiti da Blaženka Divjak ipak nije razmišljala o ostavci. Lako da joj je samo neugodno što je to sada izašlo u javnost, pa se požurila demantirati.

Ako je ovo drugo u pitanju, iznova se potvrđuje da se iz Vlade ne odlazi samo tako. Blaženka Divjak donedavno nije bila političarka nego znanstvenica. U Vladu je došla na prijedlog HNS-a, ali nije njihova članica. Moglo bi se, dakle, pomisliti da će u slučaju da u ministarskom poslu nailazi na opstrukcije, da ne može na kurikularnoj reformi raditi kako je planirala, bez oklijevanja dati ostavku i vratiti se znanstvenoj karijeri. Zašto bi gubila vrijeme na nešto skroz neproduktivno?

A sve upućuje da neće biti promjena u obrazovnom procesu za kakve se HNS zalagao dok je bio u Milanovićevoj vladi i kasnije u oporbi, na kakvima je inzistirala Blaženka Divjak. Međutim, nije mala stvar biti ministrica. Ta pozicija nosi sa sobom ozbiljan društveni status, kojeg se teško dragovoljno odreći. Zato je sasvim zamislivo da Blaženka Divjak, makar je riječ o novopečenoj političarki, unatoč jasnoj propasti spomenute reforme, ostane ministrica do kraja mandata, pritom uvjeravajući javnost da ona ne odustaje od borbe.