Zastupnici HDZ-a i SDP-a krenuli su prošli tjedan na godišnji odmor u prilično slabim odnosima. HDZ se usprotivio osnivanju istražnog povjerenstva za Agrokor, SDP ih je upozorio da će, ako ustraju u tome, oni bojkotirati biranje ustavnih sudaca i na kraju se nije glasovalo niti o jednoj od te dvije točke saborskog dnevnog reda. Ali, samo nekoliko dana kasnije pokazuje se da je njihov konsenzus o nekoj bitnoj temi itekako moguć. HDZ i SDP se danas, naime, slažu o iseljevanju hrvatskih državljana u nekoliko članica Europske unije, kao i o izborima u dijaspori.

Nakon što je Hrvatska pristupila Europskoj uniji, za vlasnike hrvatskih putovnica otvorile su se granice i dosta ih je, zbog egzistencijalne nužde, potrage za boljim obrazovanjem ili iz nekog drugog razloga, odselilo u Njemačku, Irsku, Austriju… Tadašnji premijer Zoran Milanović nije to smatrao nacionalnom kataklizmom nego je isticao da dio ljudi naprosto koristi prava koja imaju kao građani EU-a, a da će se s vremenom neki i vraćati. No, za HDZ je ovaj, kako su ga nazivali egzodus, bio ultimativni dokaz da je Milanovićeva vlada nesposobna, čak protuhrvatski nastrojena i da zbog nje mladi napuštaju Hrvatsku. Koliko je samo puta predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, napadajući Milanovića, ponovio da je iselilo 100 tisuća Hrvata. Bilo je to jedno od središnjih mjesta HDZ-ove kampanje za parlamentarne izbore 2015. Andrej Plenković nastavio je gdje je Karamarko stao, pa je u televizijskoj debati s predsjednikom SDP-a prije izbora za Sabor prošle godine ustvrdio da je »preko 100 tisuća ljudi otišlo je za vrijeme Vlade Zorana Milanovića«.

Međutim, otkako je premijer, Plenković je preuzeo Milanovićevu argumentaciju, pa ga nije impresionirao ni podatak da je 2016. u egzodus u Njemačku otišlo 55 tisuća hrvatskih državljana. »Gledajte, išli smo u Europsku uniju zato da svi naši građani uživaju u onome što se zove sloboda kretanja ljudi i sloboda kretanja radnika«, objasnio je Plenković u subotu u intervjuu za Novu TV. U tom su se, dakle, segmentu HDZ i SDP poklopili.

No, nije na tome ostalo. SDP se uvijek protivio da hrvatski državljani biraju u Sabor svoje posebne zastupnike. Bilo je to vjerojatno i zato što SDP nije imao što tražiti u 11. izbornoj jedinici, pa je HDZ u startu imao više mandata prednosti, ali ključan je ipak bio stav socijaldemokrata da o vlasti u Hrvatskoj trebaju odlučivati oni koji u njoj žive. Na tom je tragu Milanović 2010. u pregovorima o promjenama Ustava inzistirao da se broj zastupnika dijaspore barem smanji na tri, kad već HDZ nikako ne pristaje na njihovo ukidanje. Došlo je, međutim, do preokreta i potpredsjednik SDP-a Rajko Ostojić jučer je objavio da će ta stranka, poput HDZ-a, na idućim parlamentarnim izborima sigurno sudjelovati i s listom u 11. jedinici. Obrazložio je to činjenicom da hrvatska dijaspora nije samo u BiH, HDZ-ovoj tvrđavi, nego ju je posljednji iseljenički val odnio i u Irsku. Ostojić procjenjuje da irski Hrvati, ta nova dijaspora, predstavljaju ozbiljan birački potencijal SDP-a i da im stranka stoga mora ponuditi listu da za nju glasuju. Izborna računica je, znači, u SDP-u pretegla nad političkim načelima.

Ali, neobična je to računica. Na izborima prošle godine u Irskoj je u sklopu 11. jedinice glasovao jedan birač, a 2015. tek dva. Čak i ako se do 2020., kad su redovni parlamentarni izbori, značajno poveća broj Hrvata u Irskoj i to poboljša odaziv na izbore, sasvim je isključeno da bi SDP od toga profitirao. U BiH je 2016. u 11. jedinici glasovalo 15 tisuća birača, a 2015. njih 18 tisuća. Potpuno je nerealno misliti da bi 2020. na dan izbora u hrvatsko veleposlanstvo u Dublinu moglo doći pet, šest tisuća hrvatskih državljana bez prebivališta u Hrvatskoj i da će skoro svi oni na listićima zaokružiti SDP. A samo bi se pod tim uvjetom socijaldemokrati mogli u dijaspori dokopati jednog zastupničkog mandata. Od toga, dakle, nema ništa. S druge će, pak, strane SDP izlaskom na izbore u 11. jedinici izgubiti na političkoj vjerodostojnosti. Lako je zaključiti da je to loša odluka. Ali, kako bilo, dijaspora je ujedinila HDZ i SDP.