Davor Bernardić politički se formirao u Zagrebu i to mu predstavlja velik problem. Naime, politika se u Zagrebu već godinama svodi na dogovaranje s Milanom Bandićem, što je i Bernardić radio. Prvo dok je gradonačelnik bio u SDP-u, a onda i nakon toga i Bernardić je s vremenom došao do zaključka da je dogovaranje sama esencija politike. Stoga i danas kad je predsjednik stranke također traži partnera za dogovor i smatra da je to premijer Andrej Plenković.

Međutim, stvari se na državnoj razini ipak drukčije odvijaju nego u Bandićevom Zagrebu. Doduše, male stranke po načelu »ja tebi, ti meni« mogu funkcionirati i u Saboru. Pokazao je to baš  zastupnički klub što ga je u parlamentu okupio Bandić. Njih su trojica najavili da će oštro napasti vladin prijedlog državnog proračuna, ali to kasnije nisu učinili jer je šef HDZ-a Andrej Plenković svojima u Gradskoj skupštini Zagreba naredio da podrže Bandićev proračun.

No, SDP se ne može tako ponašati. Bernardić ne može ponuditi Plenkoviću nešto što bi njega zanimalo, a da SDP istovremeno zadrži status vodeće oporbene stranke čiji je cilj smijeniti aktualnu vlast. Zato su molbe što ih Bernardić upućuje premijeru da ga primi posve promašene. Posljedica je to i činjenice da Zlatko Komadina i Rajko Ostojić, ljudi na koje se Bernardić oslanjao u unutarstranačkim izborima, znaju o nacionalnoj politici jednako malo kao on sam i sada mu jednostavno nisu u stanju pomoći. I tako predsjednik SDP-a sve više postaje predmet medijske sprdnje.

Ali, to je zapravo duboko nepošteno. Zato što Bernardić vodi SDP upravo onako kako je većina medija to tražila od Zorana Milanovića. Koliko je samo novinskih tekstova napisano s tezom da su Milanović i Tomislav Karamarko podijelili hrvatsko društvo, proizveli atmosferu verbalnog građanskog rata, bla, bla, bla…

U ovakvim je analizama Milanović ispadao tek za nijansu manji negativac. Pa ako je Milanović morao biti pomirljiv u odnosu na Karamarka i težiti zajedništvu na dobrobit hrvatskih građana, nije jasno zašto Bernardić ne bi smio snubiti za razgovor Plenkovića, koji je, prema gotovo općem mišljenju u Hrvatskoj, daleko politički umjereniji nego što je to bio njegov prethodnik na čelu HDZ-a. Bernardić ovih dana vjerojatno ne može doći k sebi dok čita kako ga ismijavaju po novinama i predbacuju mu snishodljivost prema Plenkoviću. Ta on samo slijedi upute o političkom djelovanju koje je iz medija konstantno dobivao Milanović.

Bilo je za očekivati da će Bernardićeva pisma Plenkoviću i Boži Petrovu mediji glorificirati, da će ga ekstatično hvaliti da je, odbacujući Milanovićevo nasljeđe, uspio SDP preko noći transformirati u pristojnu političku stranku s kojom se njihovi birači mogu s razlogom ponositi, a kad tamo događa se sasvim suprotno. Iznova se tako potvrđuje da je jedna od Milanovićevih većih kvaliteta bila ta što nije dopuštao da mu mediji određuju kakvu će politiku voditi.