Državu nam sigurno nitko neće oduzeti. Uskoro ćemo završiti pristupne pregovore i postati članica Europske unije, a to je dobro za Hrvatsku. I dalje ćemo svakog 5. kolovoza ponosno slaviti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Na ništa od toga neće utjecati presuda Nizozemca Alphonsa Oriea, čiji su sunarodnjaci, pripadnici mirovnih vojnih snaga, nekoliko tjedana prije Oluje u Srebrenici pasivno promatrali kako Srbi masovno ubijaju zarobljene Bošnjake. 

Ali, naravno da presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču izaziva zaprepaštenje. U njoj se tvrdi da je vojna operacija kojom je oslobođen velik dio okupiranog teritorija, bez čega Hrvatska ne bi mogla funkcionirati kao moderna država, predstavljala udruženi zločinački pothvat, osmišljen od strane tadašnjeg legitimnog političkog i vojnog vodstva na čelu s Franjom Tuđmanom. Hrvati su, smatra Haški trubunal, imali pravo vratiti suverenitet nad odmetnutom Krajinom, ali su Oluju isplanirali tako da u sklopu akcije Srbi s tog područja budu protjerani, a njihova imovina uništena. 

U samoj premisi Oluje bio je, dakle, zločin, nije se radilo o sporadičnim, nekontroliranim nedjelima nižerangiranih časnika, vojnika i civila. Svi koji su sudjelovali u Oluji bili su, svijesno ili nesvijesno, uključeni u taj opsežan zločinački pothvat uperen protiv Srba koji su živjeli na prostoru što su ga ilegalno proglasili samostalnom republikom.

Nisu se Oluja i zločinački pothvat odvijali paralelno, jedno neovisno o drugom, takvu je konstrukciju uostalom nemoguće i zamisliti. Oluja jest zločinački pothvat o kojem su na Brijunima odluku donijeli Tuđman, Šušak, Červenko, Gotovina, Markač i ostali. Nacisti su u siječnju 1942. godine u berlinskom predgrađu Wannsee održali konferenciju na kojoj je dogovoreno konačno rješenje židovskog pitanja. Hrvatska verzija Wannseea, premda se dakako posljedice našeg zločinačkog pothvata niti izbliza ne mogu uspoređivati s Holokaustom, rezidencijalni su otočići Brijuni. 

Tako stoje stvari u presudi koja je u petak šokirala Hrvatsku. S razlogom jer u transkriptu Brijunskog sastanka nema ničeg što bi upućivalo na njegov zločinački karakter. Bio je to razgovor bez previše grubih riječi i naročite mržnje prema neprijatelju.

Iako ne treba sumnjati da su Tuđmana, kao i većinu hrvatskih građana, razveselile slike srpskih izbjegličkih kolona, činjenica je da su oni počeli s evakuacijom prije nego što su do njih prodrle hrvatske snage. I nisu bježali zato što su bili izloženi tobožnjem prekomjernom granatiranju nego stoga što nisu željeli ostati u Hrvatskoj i živjeti pod hrvatskom jurisdikcijom.

Pa ipak se na spomenutom transkriptu temelji teza o zločinačkom pothvatu. S obzirom da je Stjepan Mesić sasvim nerazumno distribuirao Tuđmanove transkripte, može se konstatirati da je bivši predsjednik Gotovini i Markaču, ljudima koji su oslobađali svoju domovinu, priskrbio barem polovicu zatvorske kazne, ako ne i više. Po tome ćemo pamtiti Mesića.