Unutarstranačka (ne)demokracija

Komentar Dražena Ciglenečkog

Dražen Ciglenečki

Davor Bernardić / Foto D. KOVAČEVIĆ

Davor Bernardić / Foto D. KOVAČEVIĆ

Postavlja pitanje što je onda unutarstranačka demokracija. Na Iblerovom trgu posve su zanemarili većinske stavove SDP-ovaca u odborima u Zagrebu i Međimurju. Što da sad misle ti sigurno razočarani ljudi? Koje je to njihovo mjesto u stranci ako Milanović može dekretom poništiti njihovu demokratski izraženu volju? 



Stranke, osim možda u anglosaksonskom svijetu, nisu labave konfederacije autonomnih lokalnih organizacija. Njihova nacionalna predsjedništva nisu tek nekakva krovna tijela, bez naročitih mogućnosti utjecaja na niže stranačke razine. 


   Vrh i SDP-a i HDZ-a nužno je odgovoran za stranku u cjelini, ali i za sve njezine sastavne dijelove. Predsjedništva dviju glavnih hrvatskih stranaka tako, primjerice, ne mogu samo nezainteresirano pratiti kakve koalicije sklapaju njihovi ogranci u pojedinim županijama i gradovima, kao ni to koji će ih kandidati predstavljati na lokalnim izborima iduće godine. Iz te perspektive imaju smisla intervencije Predsjedništva SDP-a u Zagrebu i Međimurju. Zaključili su da će Rajko Ostojić lakše pobijediti Milana Bandića nego Davor Bernardić i vratiti socijaldemokratima vlast u Zagrebu, te su stoga odlučili promijeniti kandidata kojeg je prije samo dva mjeseca jednoglasno nominirao Gradski odbor. Županijski odbor SDP-a u Međimurju raspušten je, pak, zato što je većinom glasova odredio da u izbore ne ide sa županom Ivanom Perhočem nego s Deanom Hunjadijem, načelnikom jedne male općine. Kako istraživanja pokazuju da Perhoč ima velike šanse ponovno pobijediti dok za Hunjadija puno Međimuraca nije niti čulo, Zoran Milanović i kolege vjeruju su da su bili prisiljeni povući jedini racionalan potez. 


  I možda su u oba ta slučaja zaista bili u pravu. Sasvim je moguće da je ispravna procjena da bi Bernardić izgubio, da će Ostojić postati gradonačelnik, a Perhoč za sebe i za SDP zadržati dužnost župana. To bi značilo da je Predsjedništvo uspješno odradilo svoju ulogu korektora. Ali, ipak se postavlja pitanje što je onda unutarstranačka demokracija. Na Iblerovom trgu posve su zanemarili većinske stavove SDP-ovaca u odborima u Zagrebu i Međimurju. Što da sad misle ti sigurno razočarani ljudi? Koje je to njihovo mjesto u stranci ako Milanović može dekretom poništiti njihovu demokratski izraženu volju? Zato je neophodna ravnoteža u funkcioniranju stranke i neprestana komunikacija između vodstva i ogranaka na terenu. Time bi se možda izbjegle postfestum odluke Predsjedništva. 


  Da su u SDP-u stvari postavljene na pravi način, tada bi vodstvo reagiralo već na prve signale iz Međimurja da se aktualnom županu u samoj stranci sprema protukandidat, što nikako nije uobičajeno. Da su čelnici SDP-a strpljivo razgovarali sa članovima koji namjeravaju faktično izglasati nepovjerenje Perhoču, možda bi ih uspjeli uvjeriti da apsolutno nema smisla ulaziti u rizik s drugim kandidatom jer bi to moglo dovesti do gubitka vlasti. I u tom bi slučaju na kraju pretegla volja čelništva u Zagrebu, ali bi SDP-ovci u Međimurju osjetili da aktivno sudjeluju u kreiranju za njih važnih odluka, a ne da ih se raspušta ako ne postupe u skladu sa željama Predsjedništva.  

  Stranke su vrlo složeni i osjetljivi organizmi, zato su na dugi rok upitne metode za kojima je ovaj tjedan posegnulo Predsjedništvo SDP-a.


više vijesti