Vladimir Šeks ovih dana po tko zna koji put objašnjava novinarima da nije kreirao državnu politiku u vrijeme kad je Ante Gotovina bio u bijegu. Kao da mi to ne znamo. Šeks, tada predsjednik Sabora i jedan od vodećih ljudi HDZ-a, doduše, nije bio nevažan. Sigurno je imao stanovit utjecaj, ali daleko od toga da je baš on napravio akcijski plan za hvatanje Gotovine, a nije bio niti u poziciji da ga provodi. Dakle, Šeks bi trebao već jednom prestati skidati sa sebe odgovornost za ono što doista nije činio jer postaje prilično zamoran. 

   Ali, drugo je nešto zanimljivo. Šeks, naime, sada neizravno sugerira da hrvatske vlasti nisu smjele surađivati s Haškim sudom i poduzimati sve kako bi se Gotovinu tamo privelo. Što je, naravno, notorna glupost. Da, Gotovinu je uistinu trebalo otkriti, identificirati, uhititi i transferirati u Haag, kao što je Šeks svojedobno pred kamerama na prste nabrajao. Ogromna većina Hrvata duboko je vjerovala da je Gotovina nevin, a u petak je to potvrdilo i Žalbeno vijeće. Tragična je činjenica da je unatoč tome Gotovina izgubio 11 godina života. Bio je odvojen od obitelji, nije gledao kako mu djeca rastu, nedužnom čovjeku sedam godina jedino su društvo bili haški pritvorenici. To je zaista strašno. 

  Međutim, Hrvatska je bila dovedena u situaciju da nije imala izbora, državne institucije morale su raditi na izručenju Gotovine iako je riječ o generalu jako zaslužnom za obranu i oslobođenje zemlje. Da smo odbili suradnju s Haškim sudom, Hrvatska sigurno ne bi bila primljena u NATO i nalazila se na pragu ulaska u Europsku uniju. Suradnja s Haagom, na koju smo se i sami obvezali Ustavnim zakonom, bila je temeljni uvjet hrvatskog napretka u integracijskim procesima. Niti jedan pojedinac nije mogao biti iznad strateških državnih ciljeva, pa čak ni Gotovina koji je u Domovinskom ratu tako puno učinio za Hrvatsku. 

  Zato se Tomislav Karamarko nepotrebno izmotava kad ga politički protivnici napadaju da je kao šef obavještajne službe sudjelovao u realizaciji akcijskog plana za Gotovinu. I u petak je u Saboru jednostavno trebao reći da je radio sve što su vlasti od njega tražile jer drugačije nije ni mogao.

A osim toga, kao predsjednik stranke koja članstvo u NATO i EU smatra velikim postignućima, Karamarko mora javno braniti stav da je lov na Gotovinu bio nužan. Od kukanja nad nepravednim svijetom koji je optužio našeg nevinog generala i još nas natjerao da ga hvatamo, nema nikakve koristi.

Tako su stvari tada bile postavljene. Čelnici Unije odredili su da svaki pomak na hrvatskom putu u Uniju, faktično prethodno treba odobriti glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte. Vjerojatno je i samom Gotovini danas jasno da se njegova žrtva nažalost nije mogla izbjeći.

Dalo se to zaključiti iz govora što ga je održao na Trgu bana Jelačića. On je naš istinski heroj, patio je za Hrvatsku, na tome mu moramo biti zahvalni, ali suradnji s Haškim sudom nije nije bilo alternative.