Prije dva tjedna predsjednik HSS-a Branko Hrg iznio je zahtjev za hitan rebalans državnog proračuna kako bi se poljoprivrednicima mogla nadoknaditi šteta nanešena sušom. Jučer je, međutim, pokrenuo akciju prikupljanja potpisa u potporu prijedlogu da se stopa PDV-a na hranu s 25 smanji na 10 posto.

Osim što je predsjednik HSS-a, Hrg je i gradonačelnik Križevaca i po svemu bi stoga trebao biti ozbiljan čovjek, ali su mu, nažalost, nedokučive neke osnovne stvari. Kontradiktorno je, naravno, zagovarati manje poreze i istovremeno tražiti da se u proračunu pronađe novac za sušu.

Ali, nije ta neobična teza posljedica isključivo konfuzije u HSS-u, stranci koja je izgubila smisao postojanja. U Hrvatskoj je vrlo rašireno shvaćanje državnih financija na Hrgov način. Ljudi proračun ne doživljavaju kao novac kojim se, između ostalog, osigurava funkcioniranje javnih službi, zdravstvo, školstvo, znanost, mirovine, subvencioniraju stambeni krediti, omogućavaju olakšice izvoznicima, pa i, ako ga ima, intervenira u izvanrednim okolnostima kakve su suše. Nego, eto, Vlada samo gleda kako će puniti državni proračun, da bi ga, valjda, trošili za nekakve svoje potrebe, aute, provode, putovanja… To je uistinu fascinantna logika.

  Hrvati, dakle, uglavnom ne znaju što je državni proračun i čemu služi. No, čini im se da na isti način razumiju reforme. Međutim, tek oko te riječi vlada prava zbrka. »Izlaz je u reformama«, svako malo autoritativno objavi neki znalac. Zemlja se nalazi u dubokoj gospodarskoj krizi, nezaposlenost raste, situacija je depresivna i temeljite promjene zaista su neophodne.

Ali, kad o reformama govore Vilim Ribić ili Dragutin Lesar onda misle da, dakako iz proračuna, treba povećati plaće i mirovine, dok poslodavci reformskim zahvatima, pak, smatraju rasterećenje poslovanja, što implicira manje novca i za ono za što se spomenuta dvojica zalažu. I tako svi pričaju o reformama, a posve se razilaze u njihovim definicijama.

  Vrlo se slično događalo krajem osamdesetih godina. Tada su se komunisti silno trudili kako bi osmislili tri reforme – državnog uređenja, ekonomije i svoje stranke. Problem je bio što su dogmati reformama htjeli centralizirati Jugoslaviju, stabilizirati distributivnu ekonomiju i ojačati ulogu Partije, a za nešto liberalnije komuniste reforme su bile slabljenje Beograda, prelaženje na tržišno gospodarstvo i dokidanje dominantnog položaja Partije. Završilo je u posvemašnjoj kakofoniji i krvoproliću. U Hrvatskoj se to neće dogoditi. No, daleko smo još od društvenog konsenzusa o državnom proračunu i reformama.