Svake godine u ovo doba traju intenzivne rasprave o, kako se to popularno naziva, partizanima i ustašama. Razlog su datumi u travnju i svibnju vezani za Drugi svjetski rat i razdoblje neposredno po njegovom završetku. I uvijek se usred tih rasprava javljaju možda sasvim dobronamjerni, ali beskrajno naivni zagovornici teze da sve to skupa »treba prepustiti povjesničarima« jer kao ima puno važnijih, životnih stvari na koje se političari, pa i društvo u cjelini moraju koncentrirati.

Naravno, ministri, poslodavci, zaposlenici ne smiju uzeti pauzu od nekoliko tjedana kako bi se strastveno uključili u polemike o 10. travnju i Bleiburgu, međutim ljudi u pravilu nisu jednodimenzionalni. Mogu se istovremeno baviti i svojim poslom i povijesnim temama aktualnim svakog proljeća. Aktualnim zato što o njima očigledno ne postoji niti društveni konsenzus.

A povjesničari, koliko god možda bili temeljiti u istraživanjima, mogu malo napraviti u tom smislu. Uostalom, koje bismo to povjesničare trebali zadužiti da tragaju za istinama o Drugom svjetskom ratu i njegovim posljedicama za narode koji žive u Hrvatskoj? Josipa Jurčevića ili Tvrtka Jakovinu?

Dakle, političari i svi ostali zainteresirani ne mogu pobjeći od ovih traumatičnih zbivanja iz prošlosti. Sve dok službena ruska politika nije priznala da su nekadašnje sovjetske vlasti 1940. godine naredile masovnu likvidaciju zarobljenih poljskih časnika, nije puno značilo što su povjesničari ispisali tomove o pokolju u Katynskoj šumi.

Povjesničari, pogotovo ako ne robuju predrasudama, mogu samo pomoći pri usuglašavanju. Neće imati posebnu težinu što god da netko od njih rekao o, primjerice, zapanjujućoj ideji budućeg ministra Siniše Hajdaš Dončića i jednog od čelnika Kukuriku koalicije Ivana Jakovčića da se Tita, kao navodno snažan marketinški brand, iskoristi u turističke svrhe.

Nedvojbeno je da Tito, kao i valjda svi mrtvi diktatori širom svijeta, ima svoju fanatičnu sljedbu na račun koje bi se moglo nešto zaraditi. Ali, zamisao da bi država privlačila turiste hvaleći se Titom, jednostavno je odiozna. Njome sadašnja vlast odbija sve hrvatske građane čiji su pretci ili oni sami, naročito u tjednima po okončanju Drugog svjetskog rata, bili žrtve progona Titovog režima. I ne samo njih.

Jednako tako, bilo kakvo osporavanje zločinačke prirode poretka uspostavljenog u NDH, tvorevini nastaloj pod nacističkim patronatom, mora u društvu izazvati otpor. Nasreću, u Hrvatskoj, iako sigurno ima dosta ljudi koji ne misle da je Ante Pavelić bio negativac, danas nema ozbiljnije političke opcije koja bi se identificirala s ustašama.

Obilježavanje godišnjice masakra nakon ratne pobjede komunističkih, antifašističkih snaga, prilika je vlastima lijevog centra da hrvatske građane približe konsenzusu o Drugom svjetskom ratu i periodu do 1990. godine.