Dok je Zoran Milanović bio »samo« predsjednik SDP-a, mediji su tvrdili da je i on također autoritarna osoba, da se ni s kim ne konzultira prilikom donošenja odluka. Je li to bila istina sada više nije ni toliko važno. Ključno je da danas kad je premijer, Milanović sam sebe javno naziva moderatorom, a tako se zasad uglavnom i ponaša. 

    Poput Sanadera i Kosor, doduše, ne bi mogao biti sve kad bi i htio, jer niti mu SDP-ovi ministri možda ne bi to dopustili, a pogotovo bi naišao na otpor HNS-a, stranke s uskom biračkom bazom, ali koja je zahvaljujući koalicijskom dogovoru uspjela formirati zastupnički Klub s respektabilnih 15 zastupnika. 

    Međutim, Hrvati nisu izabrali Milanovića tek da moderira nego da vlada, upravlja Hrvatskom. Premijer ne može biti prvi među jednakima, kao primjerice predsjednik u nekadašnjem predsjedništvu SFRJ. Predsjednik je prvi i posljednji, početak i kraj svake vlade. Razina njegove odgovornosti neusporedivo je veća čak i u odnosu na čovjeka sa službenom titulom prvog potpredsjednika Vlade. Kad bilo koji ministar učini nešto kvalitetno to se pripisuje i premijeru, ali mu se računaju i svačije pogreške. Zato je nužno da premijer bude na doslovno svakoj lopti, koordiniranje ministara nije ni izbliza dovoljno. Njihova autonomija mora imati jasne granice. 

    Naravno da Milanoviću treba vremena za uhodavanje. Nitko na njegovom mjestu, u državi opterećenoj golemim gospodarskim i socijalnim problemima, sa suradnicima kakve ima na raspolaganju, ne bi odmah bio u stanju pohvatati konce. Ali, već sada bi Milanović trebao tražiti model u kojem će premijer biti nešto između onog što su bili Sanader i Kosor i pukog moderatora. U suprotnom će sve brzo otići k vragu. Javne sjednice vlada, što god Vesna Pusić mislila o tome, zamišljene su kao paradne, a ne radne. To moraju biti dobro režirane prezentacije s kojih će se odašiljati poruke o homogenosti vlade, njezinim uspjesima i kompetentnosti predsjednika i članova. Međusobne replike ministara, kakvima je hrvatska javnost svjedočila u četvrtak, ne samo da ostavljaju loš dojam nego i kod građana, probuđenog optimizma nakon promjene vlasti, izazivaju gubitak entuzijazma i pitanje jesu li uopće ti ljudi pravo rješenje. Zato se od Milanovića očekuje da počne vladati.