U Hrvatskoj tradicionalno dobro kotiraju glasni šarlatani, a možda nigdje kao u području zaštite okoliša. I javili su se čim je najavljena mogućnost prihvaćanja molbe da se u nekoj od hrvatskih luka prekrcaju kemikalije od kojih se u Siriji proizvodilo kemijsko oružje. Vjeran Piršić, čovjek koji se proslavio plašenjem građana LNG terminalom, priznao je da ne zna ništa o tome, da ne može procijeniti eventualni rizik te operacije, ali je u svojim gromoglasnim izjavama svejedno razglabao o pogibelj koja Hrvatskoj prijeti ako se uključi u ovaj human i zapravo ekološki projekt uništavanja kemijskog oružja. Sasvim je nevažno što bi taj prekrcaj kontrolirali predstavnici Organizacije za zabranu kemijskog oružja, ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za mir. Nije bitno ni što Zvonko Orehovec, koji u malom prstu ima ovu problematiku, staloženo objašnjava da praktično nema opasnosti jer bi sve proveli vrhunski stručnjaci, u skladu s iznimno rigoroznim propisima. Bučni nadriznalci uvijek nekako na kraju prevladaju. 

  Ali, ne treba bezrezervno slušati ni ljude koji, za razliku od jednog Piršića, pouzdano znaju o čemu govore. Takvi su pojedini profesori ustavnog prava. Dakle, devedesetih je aktualna bila romantičarska krilatica prema kojoj je iznad Sabora samo Bog. Doduše, za mnoge obožavatelje Franjo Tuđman je u statusu božanstva, pa je ta definicija čak i točna. Međutim, Sabor je u polupredsjedničkom sustavu bio klasična, neutjecajna brbljaonica. Ustavnim promjenama 2000. godine to se donekle promijenilo, ali i u parlamentarnoj demokraciji, naravno, postoji supermacija izvršne vlasti. Sada, pak, slušamo i čitamo ustavnopravne stručnjake koji traže da Sabor bude i običan kurir Ustavnog suda. Premda se i oni, kao i cijela politička elita, slažu da se ne može raspisati referendum za koji je potpise prikupio vukovarski Stožer, primjerice vanjska članica Odbora za Ustav Sanja Barić traži da o tome ne odlučuje Sabor nego Ustavni sud?! Hrvatski parlament bi, znači, trebao sutra prihvatiti te potpise i odmah pitati Ustavni sud može li se temeljem njih raspisati referendum o pravima nacionalnih manjina. 

  Zar ne bi u tom slučaju svrsishodnije bilo da Stožer potpise odmah nosi u Ustavni sud, čemu uopće posredništvo Sabora? Ovakvi se apeli stručnjaka za Ustav opravdavaju željom za zaštitu institucija. Ali, što je s institucijom Sabora? U redu, znamo da iznad njega nije samo Bog, no zašto potpuno negirati Sabor? I to u situaciji kad su ustavni suci sve samo ne superiorni pravnici pred čijim autoritetom svi moramo ničice pasti. Nema nikakve ustavne obveze Sabora da moli Ustavni sud za mišljenje o ustavnosti referendumskog pitanja. Ako Saboru ne bi bilo dopušteno da sam o tome odlučuje, onda bi razložan bio i zahtjev da zastupnici sve zakone i druge akte koje donose prethodno Ustavnom sudu šalju na ocjenu. Zbog toga bi se broj ustavnih sudaca mora povećati na možda stotinjak, ali čuvanje ustavnosti i zakonitosti ima svoju cijenu.