Hrvatski mediji poslovično zasipaju javnost nevjerojatnim količinama gluposti, pa nikakvo iznenađenje nije da se jednako ponašaju i u slučaju Josipa Perkovića i zakona kojim je uređen europski uhidbeni nalog.

Ali, u toj bujici površnosti i nelogičnosti koju su mediji proizveli u zadnja dva mjeseca, jedna je stvar ipak iznimno pozitivna. Ohrabrujuća je spoznaja da se, po svemu sudeći, snažno počinje razvijati svijest o zločinačkoj prirodi komunističkog režima. Donedavno je, naime, uglavnom prevladavalo mišljenje da je diktator Tito baš bio cool i da je život u vrijeme komunizma bio kvalitetniji, nekako puniji nego danas.

No, odjednom nacionalne televizije u svojim udarnim terminima svakodnevno otkrivaju da je u to doba politička tajna policija, bez suđenja, likvidirala po svijetu protivnike socijalističke Jugoslavije, neovisno o tome jesu li instrumenti njihove borbe bili bombe i pištolji ili, pak, samo pero.

  Ako, dakle, mediji artikuliraju stavove javnosti, onda Hrvati po novom zaista žele da se, za prvu ruku, rasvijetle atentati na hrvatske emigrante tijekom olovnih godina. To je izuzetno važno za zemlju u kojoj lustracija nije provedena niti u najblažem obliku. Nešto je, međutim, jako zabrinjavajuće u vezi s nekadašnjim visokim dužnosnikom Službe državne sigurnosti Perkovićem i probuđenim entuzijazmom da se raščiste tamne mrlje iz prošlosti. Mediji gotovo unisono traže da se promijeni sporan Zakon i nakon toga Perkovića izruči Njemačkoj kako bi mu se tamo sudilo za poticanje brutalne likvidacije Stjepana Đurekovića.

No, kad bi premijer Zoran Milanović iz nekog razloga i popustio pritisku i izbrisao vremensko ograničenje za primjenu uhidbenih naloga, a k tome se još i u Saboru ukinula ustavna zastara, do koje prema nekim pravnim tumačenjima za ubojstvo Đurekovića nije ni došlo, Hrvatska bi bila u poziciji da izručuje svojeg državljanina kojeg tijelo zaduženo za kazneni progon u ovom predmetu smatra – nevinim?!

  Sam Mladen Bajić pojasnio je u nedavnom priopćenju da je 1997., zatim 1999. i naposljetku 2006., kad je već on bio glavni državni odvjetnik, a nakon što su Nijemci raspisali tjeralicu za Perkovićem, DORH zaključio da Titov udbaš i Tuđmanov SIS-ovac ipak nije organizirao taj atentat. I sada bi hrvatski sud trebao prihvatiti njemački uhidbeni nalog i ignorirati činjenicu da je Državno odvjetništvo u tri navrata odlučilo da ne postoje elementi na osnovu kojih bi se protiv Perkovića podignula optužnica? Bio bi to prvorazredan skandal.

Teško je uopće zamisliti veću razinu nepovjerenja prema jednoj tako bitnoj državnoj instituciji kao što je DORH. U takvu nas je, eto, groznu situaciju doveo dugogodišnji benevolentan odnos prema Perkoviću, Mustaču i drugovima. Praktično nemamo dobrog rješenja kojim bismo se izvukli iz tih govana.