U povijesti ljudskog roda nije bilo brutalnijeg sukoba od četverogodišnje klaonice istočnog fronta za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nacistička agresija na Sovjetski savez prouzročila je nepojmljive patnje milijuna vojnika i civila i uništavanje materijalnih dobara stravičnih razmjera. Pa ipak, prije tjedan dana njemački ministar obrane govorio je blizu Smolenska na otvorenju još jednog groblja s posmrtnim ostacima njemačkih vojnika poginulih na području današnje Rusije. U Duhovščini ih je pokopano preko 30 tisuća. Nakon pada komunizma takva su groblja postala moguća i u Rusiji, već puno ranije posljednja počivališta Hitlerovih vojnika uređena su u Francuskoj, Belgiji i drugim zapadnim državama. I nije to nimalo utjecalo na definiciju tog krvavog konflikta. Njemačke trupe su, unatoč sporazumu što su ga potpisali Ribbentrop i Molotov, napale SSSR, počinivši pritom užasne zločine, ali Crvena armija ih je u svom pravednom ratu ipak porazila, premda su zločini koji su se dogodilio u završnici bacili određenu mrlju na tu herojsku pobjedu. 

   Nije sve išlo glatko s njemačkim grobljima, ruski ratni veterani povremeno su prosvjedovali, no u Moskvi nisu popustili u namjeri da i neprijateljskim žrtvama omoguće dostojanstven status. Civilizacijsko je to dostignuće. 

  O svemu bi tome trebali voditi računa i Hrvati koji ovih dana prijete da će i silom sprječiti postavljanje spomen obilježja Srbima poginulim u Oluji pokraj Dvora. Najglasniji među njima, umirovljeni pukovnik Ivica Pandža, poziva hrvatske vlasti da zabrane tu ploče jer će inače to učiniti branitelji, »a onda će biti polupanih glava«. Nije on, naravno, veći domoljub nego što je to jedan Vladimir Putin, ali, eto, čovjek misli da Hrvatsku voliš samo ako trajno mrziš Srbe i braniš im čak da odaju počast svojim žrtvama. Jasno je da na tom obilježju ne smije pisati da je posvećeno poginulima za Krajinu ili da su u Oluji Srbi protjerani iz Hrvatske, kao što ni na njemačkim grobljima u Rusiji nisu natpisi u slavu Trećem Reichu. To država ne može tolerirati. 

  No, ona inicijatorima mora osigurati da nesmetano postave ploču u spomen na svoje sunarodnjake, neovisno o tome je li ih u koloni pregazila krajiška vojska u kaotičnom povlačenju ili su ubijeni hrvatskim granatama. Tako se ponaša uljuđena, samosvjesna i snažna država, bez obzira na to hoće li Srbija odgovoriti jednakom mjerom i, recimo, hrvatskim logorašima dopustiti da makar obiđu mjesta gdje su ih u prvoj polovici devedesetih godina držali i mučili. I neće takvo postupanje promijeniti povijesne činjenice da su se Srbi 1990. pobunili protiv Hrvatske sa ciljem da uz pomoć Srbije i JNA, prethodno ga etnički čisteći, odvoje dio našeg teritorija. Zato je Domovinski rat bio duboko pravedan i human, sporadični zločini pripadnika hrvatske vojske ne remete tu ocjenu. Upravo je zbog toga bespredmetan paranoičan strah od srpskih spomen obilježja.