Napokon je otvorena ključna tema vezana uz slučaj Josipa Perkovića. Premijer Zoran Milanović pozvao je glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, a onda i nekadašnjeg ministra unutarnjih poslova i čelnika obavještajnog sustava Tomislava Karamarka da se očituju što su napravili da se Perkovića procesuira u Hrvatskoj. Bilo bi, naravno, dobro da se bivšem lovcu na hrvatske emigrante sudi makar u Njemačkoj, na čijem je teritoriju Služba državne sigurnosti likvidirala najviše naših sunarodnjaka. Ali, pravo je pitanje zašto nadležne institucije u Hrvatskoj u 23 godine nisu praktično ništa učinile na rasvjetljavanju tih zločina i kažnjavanju odgovornih. 

   Milanović je zadnjih dana bio doveden u potpuno apsurdnu situaciju. HDZ ga je napadao da jednom klauzulom u zakonu o europskom uhidbenom nalogu Perkovića pokušava spasiti od izručenja Njemačkoj. Riječ je o stranci koja je u samostalnoj Hrvatskoj vlast obnašala više od 17 godina, a k tome je još Perković godinama bio i važan u sustava koji je izgradio HDZ. No, unatoč tim vrištećim činjenicama, Karamarko i drugi članovi HDZ-a tvrde da zapravo aktualna Vlada štiti Perkovića?! Valjda zato što je protuhrvatska i ideološki bliska Perkoviću. 

  Pritisnut optužbama da paktira s »onima koji su vrijeme Tita vršili teror nad hrvatskim narodom«, Milanović je Perkovića vratio u njegovo prirodno okruženje. Sasvim je jasno da Perković devedesetih godina nije procesuiran u Hrvatskoj isključivo zato što je to bila Tuđmanova politika te je u skladu s njom je postupalo i Državno odvjetništvo. Kad su 2005. Nijemci započeli raspetljavati ubojstvo Stjepana Đurekovića, premijer je također bio HDZ-ovac, Ivo Sanader, pa su državne vlasti nastavile ignorirati taj atentat i eventualnu Perkovićevu umiješanost. Je li Bajić svejedno trebao i mogao nešto poduzeti, kako to sugerira i premijer? On će idući tjedan objasniti svoju poziciju, ali ovo je opet priča o Bajićevom načinu rada, selektivnom pristup u odabiru koga će se i kada kazneno progoniti. 

  Takav je modus operandi obilježio tri Bajićeva mandata. Kad se na kraju podvuče crta, teško da će bilo tko moći reći da kao glavni državni odvjetnik nije napravio ništa pozitivno. Dapače, Bajiću se mora priznati da je u razdoblju između 2009. i 2011. imao presudnu ulogu u onome što se naziva borba protiv korupcije. Nije, međutim, niti Perković skroz crn. Iskusan obavještajac nesumnjivo je pridonio stvaranju i obrani Hrvatske, nakon što mu je Tuđman dao otpust za grijehe iz udbaške prošlosti. No, daleko od toga da je pravna država trebala zažmiriti na strašna kaznena djela koja mu se pripisuju. U Bajićevom slučaju to znači da mu Hrvatska mora zahvaliti za sve što je dobro radio, konstatirati što je bilo loše i izabrati novog šefa DORH-a. Čovjeka otpornog na sve pritiske koji neće ni o čemu voditi računa osim o zaštiti prava građana i državne imovine.