Sammir je u petak bio jedan od boljih igrača u raštimanoj nogometnoj reprezentaciji, koja je šokantno izgubila od škotskih anonimaca. Ali, naturaliziranom Hrvatu to nije nimalo pomoglo, štoviše upravo se na njega s tribina maksimirskog stadiona slijevalo najviše mržnje. Svaki Sammirov dodir s loptom bio je popraćen sramotnim zvižducima i skandiranjem navijača, kojima je važnije bilo da se legitimiraju kao primitivci nego podržati nacionalnu selekciju.

Naravno da je takvo ponašanje zbunilo novinare iz Škotske. Njima je potpuno neshvatljivo da postoje mjesta gdje se tako brutalno vrijeđa igrače domaće momčadi. Kolege iz Hrvatske pokušale su im, kako je objavio Daily Record, objasniti da je problem u Sammiru koji nije sinonim za spartanski život, ali nisu ih, čini se, uspjeli sasvim u to uvjeriti. »Nemoguće je ne zapitati se igra li njegova boja kože ulogu u tome što je izložen ljutnji navijača«, piše u jučerašnjem izdanju jednog od najtiražnijih škotskih dnevnika. Sammir je, naime, tamnoput i stoga je ovo pitanje logično. 

  Da, Eduardo također nije bijel, no svejedno je uvijek bio ljubimac navijača. Međutim, u petak su se u Maksimiru, kad bi Sammir imao loptu, često čuli i histerični povici – j…m ti majku crnu. Može se, dakle, razložno zaključiti da Sammir, bez obzira na sklonost noćnim izlascima i povezanost sa Zdravkom Mamićem, ipak ne bi bio predmet baš tolike mržnje da je boja njegove kože ispravna. 

   Škotski novinari su, nažalost, bili u pravu, a spomenuti tekst samo će učvrstiti percepiju Hrvatske kao, kako to kaže premijer Zoran Milanović, zatucane zemlje. 

   Nezgodno je kad vas u svijetu doživljavaju takvima, ali još je puno gore kad za to ima temelja. Splitski gay pride jučer je, nasreću, prošao bez izgreda, međutim tko zna što bi bilo da povorku nije osiguravalo nekoliko stotina policajaca, kao da se igrao derbi najžešćih nogometnih protivnika. Možda bi branitelji tradicionalnih hrvatskih vrijednosti u tom slučaju rastrgali pripadnike LGBT zajednice i političare koji su se došli solidarizirati s njima. Možda bi pretočili u djelo svoje poruke s internetskih foruma o tome što bi sve trebalo napraviti tim bolesnicima. 

  Hrvatska nije Srbija ili Rusija gdje vlasti zabranjuju ovakve manifestacije, ali u Europi su još iznimno rijetke države u kojima je gay pride nezamisliv bez policijskih eskadrona. Ljudi imaju svoj životni stil, smatraju da im je uskraćeno poneko pravo, zbog toga se okupljaju, a pritom zapravo nikoga ne ugrožavaju. I zašto bi to onda moralo punokrvnog heteroseksualca činiti bijesnim i agresivnim. Osim ako doista nije pomalo zatucan, pa mu smetaju i pederi i lezbe i Sammir. Milanović govori da je nužno mijenjati sliku o Hrvatskoj, što i on pokušava u intervjuima poznatim svjetskim medijima. 

   Ali, slaba je korist od toga ako se hrvatsko društvo ne promijeni. Dovoljno je da strani novinari na dan, dva posjete našu zemlju i odmah im puno toga bude jasno.