Ovih smo dana doznali da je kod izbora najvažnije da budu jeftini. Sve što smo ranije slušali o festivalu demokracije, volji naroda i građanskoj odgovornosti za opće dobro trebamo zaboraviti.

Zato će europski i lokalni izbori biti istog dana. Dovoljno je bilo da oporba i besramno populistički i ignorantski mediji malo zagalame da bi odvajanje tih potpuno različitih izbornih procesa imalo katastrofalne posljedice za državni proračun i Kukuriku koalicija odustala je od namjere da prve, valjda time i povijesne, hrvatske izbore za Europski parlament organizira u travnju.

I tako ćemo mjesec dana prije 19. svibnja, kad će se vjerojatno održati prvi krug lokalnih i izbori za Europski parlament, imati dvije paralelne kampanje i, naravno, shodno tome kakofoniju. Birači će to jako teško pratiti, problem će im biti i pohvatati tko se sve za što kandidira.

Onda će još na biračkim mjestima dobiti poveći snop glasačkih listića, a dodatnu će im komplikaciju predstavljati činjenica što će na jednom od njih imati i pravo preferencijalnog glasa. Ali, eto, nije bitno građanima u svakom pogledu olakšati sudjelovanje u izborima nego samo da se odradi ta formalnost i po što je moguće nižoj cijeni. 

Pa kad je već tako, onda valja dobro razmisliti što činiti s predsjedničkim izborima koji su na redu krajem iduće ili početkom 2015. godine. Je li doista nužno ulupati u tu ekstravaganciju stotinjak milijuna kuna državnog novca, umjesto da se ta respektabilna suma potroši u daleko pametnije svrhe, za poboljšanje zdravstvenog sustava, obnovu škola ili dječjih vrtića?

Zar nije logično u vrijeme kad nezaposlenost nezaustavljivo raste, a Hrvati u gomilama kopaju po kontejnerima, odabrati jeftiniju, praktično besplatnu varijantu i izbor predsjednika Republike prebaciti u Sabor?

Stoga na političkim strankama parlamentarne većine i oporbe, primarno na Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku, leži golema odgovornost. U nadolazećim mjesecima oni moraju dogovoriti izmjenu ustavne odredbe kojom se propisuju neposredni izbori za predsjednika Republike. Jednom kad prođe gospodarska kriza i u Hrvatskoj se počne bolje živjeti, možda ćemo si moći priuštiti i takve izbore.

Možda bi se zato u Ustav moglo ugraditi klazulu da će se šefa države opet birati neposredno ako prosječne plaće budu, recimo, 1500 eura, a broj nezaposlenih padne ispod 150 tisuća. Do tada zaista nema smisla rasipati ozbiljan novac na izbore državnog dužnosnika nevelikih ovlasti koji ni o čemu važnom ne odlučuje. Sve se to može obaviti bez pompe, u jednom danu u Saboru.