Prije tjedan dana, član predsjedništva HDZ-a Gordan Jandroković je u intervjuu našem listu rekao da je ta stranka sada u fazi vraćanja izgubljenih desnih birača, a da nakon toga dolazi na red okretanje prema političkom centru. Dakle, retoriku kojom dominiraju Tuđman i Tito i bliskost s vrhom Katoličke crkve, najavljuje bivši ministar vanjskih poslova, zamijenit će liberalniji diskurs i teme primjerenije sadašnjosti. To je jučer, doduše uvijeno, dao naslutiti i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Premda je još krajem siječnja, kao i proteklih mjeseci, tvrdio da će biti »čvrsti desničar«, Karamarko je na konvenciji HDZ-ovih barakaša poručio da stranku »vraća u ideološki okvir koji pripada, desni centar«. 

   Možda se tu naprosto radi o konfuziji zbog zabrinutosti koju u HDZ-u izaziva činjenica da je Vlada sve nepopularnija, a da to nimalo ne utječe na poboljšanje rejtinga glavne oporbene stranke. A moguće je da je posrijedi i racionalna strategija obnove HDZ-a i njihovog biračkog tijela, koju je Karamarko osmislio u trenutku dolaska na čelo stranke. Međutim, što god bilo od to dvoje, premještanje HDZ-a prema centru, ako ga uopće bude, iznimno je zahtjevna zadaća s vrlo neizvjesnim ishodom. 

  Karamarkov HDZ se u javnosti legitimirao kao izrazito desna stranka. Stavovi koje HDZ, primjerice, zastupa u vezi s medicinski potpomognutom oplodnjom, spolnim odgojem u školama i zakonom o strateškim investicijama, u potpunosti se poklapaju s Crkvom. I što je još poraznije za stranku, prvo su, po prirodi vrlo konzervativni, katolički biskupi formulirali oštru oporbenu poziciju u odnosu na te Vladine projekte, a HDZ se samo šlepao za Kaptolom. U borbu protiv ćirilice u Vukovaru HDZ se, pak, uključio slijedeći HSP dr. Ante Starčević. S tom neupitno desničarskom strankom koja je bila protiv ulaska Hrvatske u EU, Karamarko je dogovorio predizbornu koaliciju. Čak i, što je doista karikaturalno, za izbore za Europski parlament. 

  Tom je politikom Karamarko, naravno, rastjerao umjerene birače, čija je distanca prema HDZ-u osim ideologijom uvjetovana i upletenošću stranke u korupcijske skandale zbog kojih se nalazi na optuženičkoj klupi. Ivo Sanader osvojio je prvi premijerski mandat jer je uvjerio većinu birača da su na vlasti antihrvatski elementi. To je dosad pokušavao i Karamarko, ali, ankete to pokazuju, neuspješno. Takva retorika više ne pali, nema dovoljno Hrvata koji je prihvaćaju. Već je Sanader to shvatio, pa je kao premijer vodio centrističku, proeuropsku politiku, koja je podrazumijevala i izručivanje generala Haškom sudu i odustajanje od ZERP-a. Tek je pred parlamentarne izbore pojačao gas tlapnjama o komunističkoj opasnosti kako bi mobilizirao i skeptične desne birače. 

   Karamarko bi, ako se u to upusti, trebao napraviti upravo obrnuto nego premijer Sanader, s krajnje desnice primaknuti se centru. Vraški je to težak, vjerojatno i uzaludan posao. Birači ipak nisu stado, pa da samo tako idu kamo ih pastir usmjeri.