Franjo Tuđman abolirao je 1998. godine dvadesetak tisuća pobunjenih Srba, ljudi koji su uzeli oružje kako bi odcijepili dio hrvatskog teritorija. Bila je to teška, iznimno osjetljiva odluka protiv koje je u tom trenutku sigurno bila golema većina Hrvata. Ali, Tuđman ju je ipak donio. Znao je da je abolicija preduvjet mirne reintegracije u hrvatski pravni sustav područja kojim su dotad upravljali srpski separatisti. Mnogi od tada aboliranih Srba nastavili su živjeti u Vukovaru i okolici. Tamošnji Hrvati napadače na herojski grad susreću na ulicama i to kod njih neizbježno izaziva frustracije, no Tuđman unatoč tome nije pogriješio. Državna politika ne može se voditi emocijama, koliko god još uvijek, što je posebno vidljivo svake godine na dan pada Vukovara, cijela Hrvatska intenzivno proživljava vukovarsku kalvariju. I to je prirodno. Hrvatski otpor i žrtve u tom gradu moraju trajno ostati u memoriji nacije. 

   Vrijeme se, međutim, ne može zaustaviti. Udio Srba u stanovništvu Vukovara prešao je jednu trećinu i oni sada imaju pravo na službenu upotrebu svojeg jezika i pisma. Jamči im to Ustavni zakon koji smo 2001. donijeli također zbog kvalitete odnosa u Hrvatskoj i međunarodne pozicije zemlje. U usporedbi s Tuđmanovom abolicijom, uvođenje ćirilice u Vukovaru nešto je posve bezazleno. Ako smo mogli podnijeti oprost za 20 tisuća neprijateljskih vojnika, onda nam table s natpisom Bykobap doista ne bi trebale biti ozbiljan problem. Zašto se Srbi ne bi smijeli služiti svojim jezikom i pismom? Kakvu to štetu nama Hrvatima nanosi ćirilica? 

  Pa ipak, sada se događaju prosvjedi kakvih nije bilo povodom abolicije. Organizatori jučerašnjeg skupa kažu da su rane svježe i stoga traže da se na ćirilicu stavi moratorij od 50 godina. Kako je moguće da su danas rane svježije nego 1998. i da ih više uznemiruju obična slova nego granate koje su abolirani Srbi ispaljivali na Vukovar? Teško je to objasniti. Vjerojatno ima veze s političkom orijentacijom Vlade koja namjerava provesti Ustavni zakon, ali nije ni bitno čime su potaknuti prosvjedi i kampanja koju vode pojedine oporbene stranke. 

   Postoji zakonska regulativa. A zapravo je ključna u ovoj priči činjenica da su Hrvati kao pobjednici izašli iz rata, da su vratili sav okupirani teritorij i da je Hrvatska, bez obzira na poteškoće s kojima je trenutačno suočena, razmjerno uređena država na pragu članstva u Europskoj uniji. Od pobjednika se očekuje da budu širokogrudni, pogotovo kad poraženi nisu nikakva realna prijetnja. Srpska nacionalna manjina zaista ne predstavlja opasnost za Hrvatsku. Nisu to, naravno, ni Srbi koji žive u Vukovaru, a ponajmanje njihova ćirilica. 

  Vlada treba uvijek treba imati razumijevanje za ljude koji su patili u opsadi Vukovara i kasnije u srpskim zarobljeničkim logorima, čiji su najbliži stradali u ratu. Ali, Hrvatska naprosto mora izvršavati obaveze prema svojim građanima, samo će na taj način zaslužiti respekt.