Bilo bi, naravno, idealno da su se homoseksualci došli ljubiti pred Katedralu, a da su ih straight prolaznici, što god da su zapravo mislili o tom prizoru, samo (ne)zainteresirano gledali.

Umjesto toga, petstotinjak »pravih« Hrvata okupilo se kako bi povicima mržnje zaštitili tradicionalne nacionalne i katoličke vrijednosti. I bilo je to ružno slušati. Ako se netko iz sveg glasa dere »Treba im kosti lomiti« ili »Ubij pedera«, to se nikako ne može svidjeti pristojnim ljudima. 

Međutim, unatoč tome na Kaptolu se jučer nije dogodilo ništa posebno strašno. Trojica uzavrelih maloljetnika su, doduše, privedena jer su na sudionike akcije »Ljubi bližnjeg svog pred Katedralom« bacali sitne predmete.

Ali nije bilo razbijenih glava. Gayevi su obavili svoje, uzvratili su Crkvi, ponajprije Adalbertu Rebiću, za uvrede kojima su ih zasipali zadnjih dana, a prosvjednici su također ispunili svoju agendu, pokazavši da ih iz nekog razloga izluđuje istospolna ljubav. I jedni i drugi mogli su stoga nakon odrađenog obaveznog programa zadovoljno krenuti kući. 

Istina, da ih nisu razdvajale jake policijske snage, sigurno bi došlo do prolijevanja krvi. Čuvari Hrvatske pretukli bi »pedere i lezbače«, bilo bi ozlijeđenih, možda čak i mrtvih. No, zato policajci i jesu bili tamo.

Iz istih razloga oni i u vrlo liberalnim europskim zemljama sprečavaju da se međusobno ne pobiju ekstremni ljevičari i desničari, kad istovremeno izađu na ulice. Nisu svi ljudi dobri i ne misle jednako, pa stoga i postoji represivan aparat. 

Nije se, dakle, jučer u Zagrebu zbivalo ništa zbog čega bi se trebalo posebno zgražati. Ograničenih ljudi iščašenog svjetonazora vjerojatno će uvijek biti. Važno je jedino kako se ponašaju vlasti i većina građana. 

A u odnosu prema spolnim manjinama Hrvatska je iznimno napredovala. Današnji ljevičari pretežno zaboravljaju li ne žele znati da su u vrijeme komunizma homoseksulaci, malo je reći, bili diskriminirani.

Nisu uopće smjeli biti vidljivi. Ne pamti se da bi se netko u nekadašnjoj Jugoslaviji usudio javno deklarirati kao gay. Da, Tito nije podnosio pedere. Da je kojim slučajem živ, jučer bi maršalove simpatije bile na strani Ante Ćorušića i ekipe, pa makar mu ne bi odgovarali njihovi navodno prohrvatski stavovi. 

S dolaskom demokracije, društvena klima prema homoseksualcima ipak se mijenja, iako nije išlo lako. Franjo Tuđman, kao ni Tito, nije volio »pederaciju«, ali to u Hrvatskoj devedesetih više nije bio takav tabu.

Onda su se počeli održavati gay prideovi i ispočetka ih je pratilo ozbiljno nasilje. U Splitu još i prošle godine. No, u Zagrebu te manifestacije ipak postaju sve mirnije, nekako prelaze u rutinsku fazu.

Policija i dalje štiti povorke, ali one sve više poprimaju karnevalski ugođaj kakav vlada na sličnim eventima u nekim drugim državama. Daleko od toga da smo danas u tom smislu jedna Nizozemska. Ali, trudimo se.