Cijelu drugu polovicu prošle godine čitali smo i slušali teorije o tome zašto hrvatske vlasti ne žele Njemačkoj izručiti Josipa Perkovića. Iskristalizirale su se pritom dvije teze. Prema prvoj, Vladom Zorana Milanovića iz sjene upravljaju stari udbaški kadrovi, s kojima premijer dijeli svjetonazor i još ponešto, te je stoga normalno bilo da su Banski dvori činili sve kako bi se eskiviralo Perkovićev europski uhidbeni nalog. No, nije tu bila riječ tek o osobnim simpatijama za čovjeka kojeg se sumnjiči da je 1983. godine organizirao likvidaciju hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. U Vladi su se, naime, pribojavali i da će, uvjeravali su nas mjesecima brojni novinari i »analitičari«, ogorčeni Perković, u slučaju da se nađe u njemačkom zatvoru, prekinuti udbaški zavjet šutnje i ispričati svojim domaćinima, ali i tijekom suđenja, sve što zna o komunističkim zločinima. A to onda ne bi naštetilo samo Milanovićevim mrtvim ideološkim idolima nego i nekom živućem SDP-ovom političaru. Zato se predsjednik Vlade silno angažirao na spašavanju Perkovića, pa i pod cijenu sukoba s Europskom unijom.

   Bruxelles se, međutim, pokazao jačim i od Milanovića i od sveprisutne Udbe. Vlada je pristala iz Zakona o pravosudnoj suradnji izbaciti vremensko ograničenje za europske uhidbene naloge, koje je priječilo Perkovićevo izručenje. Ali, spomenutu teoriju tek je uzdrmala činjenica da su hrvatski sudovi, pri čemu je ključnu ulogu imao Vrhovni sud, zanemarili zastaru i protuzakonito Perkovića i Zdravka Mustača poslali u Njemačku. Udba ne da nije penetrirala u Europsku komisiju nego niti u naše sudove!? Odupro joj se čak i stanoviti Ivan Turudić. Patetično.

   Uglavnom, Perković je lociran i transferiran. Došao je trenutak za realizaciju drugog dijela teorije o Milanovićevoj ovisnosti o Udbi. U redu, Perković je u zatvoru u Münchenu, ali bi ga se ipak moglo nekako odobrovoljiti da ne otvori dušu i otkrije vezu između udbinih killera i današnje hrvatske vlasti. Perković je zatražio da mu država financira troškove obrane, pozvao se i na zakon koji to nalaže. Bio je, dakle, dovoljan Milanovićev potpis, uz obrazloženje da ne može kršiti Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu, i time bi se vjerojatno kupilo Perkovićevu šutnju.

   I ne bi za to trebalo puno novca, državni proračun ne bi biti osjetio taj izdatak. Ali, Vlada drsko odbija platiti Perkovićev odvjetnički tim. Kako sad to tumačiti. Milanović ne daje ni prebijane pare za čovjeka kojem se divi, a istovremeno još i strahuje da ga u nastupu bijesa ne raskrinka. To nema nikakvog smisla. No, naučio nas je Ilija Čvorović, u špijunskom je poslu sveto pravilo – sve je suprotno onome što izgleda da jest. Sasvim je stoga sigurno da postoji čvorovićevsko objašnjenje ovog Milanovićevog manevra. Čitat ćemo idućih tjedana terorije o tome što je točno posrijedi i što Udba zapravo poručuje uskraćivanjem Perkoviću financijske pomoći