Na Iblerovom trgu jučer se događalo nešto uistinu nesvakidašnje. Drugi, treći, čak i četvrti stranački ešalon na jedan su dan zagospodarili SDP-om?! U toj je stranci predsjednik neposredno izabran glasovima svih članova. Osim njega postoji i predsjedništvo stranke birano na konvenciji. U ovom tijelu sjede gotovo svi SDP-ovi ministri. Tih dvadesetak ljudi bi prema svim objektivnim kriterijima trebali predstavljati vodstvo stranke i kao takvi donositi apsolutno sve ključne odluke. Ovog je tjedna predsjedništvo SDP-a zaključilo da iz stranke treba izbaciti Slavka Linića, koji je osobno najavio i provodi akciju blaćenja premijera Zorana Milanovića, a usto se zalaže i za prijevremene parlamentarne izbore, koji bi u trenutačnim političkim okolnostima vjerojatno značili predaju vlasti Tomislavu Karamarku i HDZ-u. Tek se nekoliko članova predsjedništva usprotivilo isključenju Linića, smatrajući, valjda, da ima nešto u njegovim tvrdnjama da je predsjednik Vlade kriminalac, koji vodi računa samo o vlastitim i mađarskim interesima i k tome zloupotrebljava represivni sustav.

   S obzirom na tu odluku i raspoloženje unutar predsjedništva, logično bi bilo da je njihovom sjednicom slučaj Linić, barem što se SDP-a tiče, završen. Ali, ne. Statut SDP-a propisuje da se s isključenjem iz stranke mora složiti i glavni odbor. I njega su birali delegati na konvenciji, no u većini ga čine široj javnosti sasvim nepoznati članovi SDP-a ili, pak, oni čija je politička težina neznatna. Stoga su jučer o Liniću, neizravno i o Milanoviću, odlučivali Jimoh Ajibola Akinyemi, Damir Balenović, Rade Bobanac, Ana Brbora – Hum, Zvane Brumnić, Kristina Ćurčija, Erik Fabijanić, Ljubica Hrgović, Vlado Šepčić, Davorko Vidović… Riječ je, naravno, o potpuno apsurdnoj situaciji, neprimjerenoj ozbiljnoj stranci. U HDZ-u se sigurno ne mogu načuditi kako to funkcionira njihova konkurencija. Nema šanse da bi bilo koji predsjednik HDZ-a dopustio da ovisi o središnjem odboru stranke, u kojem također obično pretežu anonimci i politički laka kategorija. Međutim, statut SDP-a je takav i pitanje je je li Milanović mogao s tim u vezi dosad nešto bitnije napraviti.

   Ali, za dio neugodnosti što ih je doživio na jučerašnjoj sjednici nedvojbeno si je sam kriv. One su posljedica loših Milanovićevih poteza i reakcija. Jedan Rajko Ostojić, iznimno neuspješan ministar i težak gubitnik na izborima u Zagrebu, bio je, kako su prenosili mediji, vrlo kritičan prema premijeru. A pravo je pitanje kako je uopće Ostojić još uvijek u Vladi. Zašto ga Milanović trpi tamo? U tonu sličnom Ostojićevom govorio je i Zlatko Komadina. Čovjek koji pritisak ministarske dužnosti nije izdržao dulje od tri mjeseca. Jednostavno se pod tim teretom raspao. I umjesto da ga je Milanović tada smijenio i na taj ga način poslao u političku mirovinu, on mu je produljio karijeru pristajući da se Komadinino povlačenje iz Vlade objasni isključivo zdravstvenim razlozima. Sada se zato premijer nema pravo žaliti da mu Komadina radi probleme i kreće u svoju predsjedničku kampanju, iako su izbori daleko