Biskup Vlado Košić i njegova »Iustitia et pax« bili su ovaj tjedan nedvosmisleni, objavili su izjavu neslaganja sa strukturnim reformama. Ispravno su detektirali da one nužno podrazumijevaju i otpuštanje ljudi i smanjivanje plaća, a oni se tome strogo protive.

Pošteno. Ali, samo dan kasnije, uvodničar Glasa koncila, čovjek koji također nešto znači u Katoličkoj crkvi, založio se za formiranje tehničke vlade, koja bi u razdoblju do redovnih parlamentarnih izbora »provela one najbitnije, stvarne reforme«.

Gotovo sigurno ni Ivan Miklenić nije pobornik otpuštanja radnika i rezanja plaća, no on, eto, misli da su reforme nešto drugo, da ne nose sa sobom i te izrazito negativne posljedice. To pokazuje kako u Crkvi nisu načisto s reformama. 

   Ali, to je samo refleksija situacije u hrvatskom društvu, koje općenito ne zna što bi s njima. Ivan Šuker je hrvatski političar koji je najviše puta prevalio preko usana te dvije riječi – strukturne reforme.

Nekadašnji ministar financija neprestano ističe da se zemlja i dalje nalazi u recesiji jer ih Milanovićeva vlada nije provela. Nikad, međutim, niti u naznakama nije objasnio što bi to bilo. No, znamo što, prema Šukerovom mišljenju, ne bi.

On i HDZ odlučno se suprotstavljaju promjeni Zakona o radu, tvrdeći da bi to proizvelo osiromašenje radnika. Ne treba niti spominjati da je potreba takozvane fleksibilizacije tržišta rada na prvom mjestu svih inozemnih analiza što bi se moralo učiniti kako bi hrvatsko gospodarstvo bilo konkurentnije. Dakle, konfuzija u HDZ-u daleko nadilazi nesnalaženje unutar crkvenog klera. 

  Nažalost, i to je ništa u odnosu na percepciju strukturnih reformi u medijima. Sasvim je uobičajeno da neki dnevni list na naslovnicu stavi snažan apel za korijenite reforme i rezove, a već sutradan da na istom mjestu nariče nad sudbinom ljudi koji bi time bili pogođeni.

Štoviše, ima autora, i to vrlo uglednih, koji tekstove započinju kritikom Vlade da nije drastično skresala državnu potrošnju i pritom zvuče kao da su učenici samog Friedricha Hayeka, a završavaju optužbama SDP-a da više nisu socijalna stranka i da su izdali radnike.

 Zato se svatko u suštini treba opredijeliti podržava li poslodavce ili, pak, Košića, sindikate i Dragutina Lesara. U okviru tog izbora moguće su tek manje varijacije. Hrvatski laburisti, primjerice, znaju govoriti da je državne troškove potrebno reducirati, ali da se to učini ukidanjem županija, gradova, općina, agencija…

Predstavljaju sve to kao neke apstraktne, otuđene strukture, praktično nekretnine. Kao da tamo ne rade ljudi, koji bi u tom valu ukidanja ostali bez posla. I što su onda nama reforme? Odgovor se ni ne nazire.