Ne može se reći da je referendum o braku baš bio tragedija, ali situacija s potpisima kojima se traži neposredno izjašnjavanje o pravima nacionalnih manjina, svakako je farsična. I u vrijeme burne javne rasprave o inicijativi »U ime obitelji«, bilo je onih koji su smatrali da Željki Markić na put smije stati jedino Ustavni sud. Paradigmatičan je, pritom bio GONG, čiji su stavovi otprilike glasili: »Strašno, užasno, odvratno je unošenje u Ustav definicije braka. To, međutim, mora sprječiti isključivo Ustavni sud«. U toj su nevladinoj organizaciji iz nekog razloga procjenjivali da ustavni suci dijele njihovu brigu za LGBT zajednicu. No, Jasna Omejec samo je nehajno odmahnula rukom i odobrila referendum. 

  Prošlo je od tada svega nekoliko mjeseci, a »sve je isto k’o i lani«. GONG je opet pun vjere da će Ustavni sud »zaustaviti štetnu akciju jedne grupe građana«, a vrlo je glasan i predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar. On tvrdi da nije za referendum o smanjivanju prava pripadnika nacionalnih manjina, da mu ćirilica ne smeta, ali žustro inzistira da Sabor prepusti ustavnim sucima da se time bave. U GONG-u su, čini se, sigurni da ovaj put ipak raspolažu pouzdanim informacijama o tome što smjera Jasna Omejec, a proslijedili su to i Lesaru. 

   Naravno, GONG i Lesar mogu si priuštiti ovakvu komociju i proturječne stavove. Njihova odgovornost, što je prirodno, minorna je u odnosu na onu koju sa sobom nosi obnašanje vlasti. Ima li jamstva da će Ustavni sud, ako mu Sabor na očitovanje pošalje pitanje koje je predložio vukovarski Stožer, stopirati referendum? Nema. Apsolutno nikakvog. Stožer zahtijeva da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina promijeni na način da bi neka manjina ubuduće stjecala kolektivna prava tek kad bi njezin udio u stanovništvu jedinice lokalne samouprave prešao polovicu, a sada je dovoljno da ih bude trećina. Bi li takva izmjena predstavljala kršenje ustavnog članka u kojem se govori o slobodi, jednakosti i nacionalnoj ravnopravnosti? Sasvim je zamislivo da bi Ustavni sud, ako bi ih se pitalo, odgovorio – ne bi. Uostalom, cenzus od 50 posto vrijedio je do 2002., Ustavni sud ga nije ukinuo zbog neusklađenosti s Ustavom, u kojem je članak 3. bio u gotovo istom obliku u kojem je danas. 

  Osim toga, Ustav ne postavlja ograničenja u vezi s temama o kojima se može raspisati referendum. Stoga bi, dakle, Ustavni sud bez previše razmišljanja mogao upaliti zeleno svjetlo referendumu, kojim bi se malo redimenzioniralo prava nacionalnih manjina, vratilo ih na razinu iz razdoblja prije 2002. 

  To izvršna vlast, dakako, ne želi niti smije dopustiti. Dvije su sada pred njom mogućnosti. Sabor može ignorirati prikupljene potpise i čekati da mu Ustavni sud eventualno naredi raspisivanje referenduma. A zastupnici bi mogli i donijeti odluku da se referendumska inicijativa odbija, a Ustavni sud bi onda, ako se ne slaže, to poništio i naložio referendum. Suštinsko je, znači, pitanje hoće li ustavni suci tražiti referendum, ostalo je manje važno.