U finalu Lige prvaka 1999., Manchester United bio je praktično na koljenima, Bayern je u 90. minuti vodio 1: 0. No, onda se dogodio ludi preokret. U sudačkoj nadoknadi, golovima Teddy Sheringhama i Ole Gunnar Solskjaera, momčad Alexa Fergusona osvojila je najvrijedniji trofej europskog klupskog nogometa.

Malo koji ljubitelj nogometa ne pamti taj dramatičan finiš utakmice u Barceloni na stadionu Camp Nou. Hrvatski građani koje zanima politika, pak, sigurno neće zaboraviti čudesan obrat u procesu sastavljanja Vlade nakon parlamentarnih izbora 2015. Prije pet dana posve je izvjesno bilo da će većinu u Saboru formirati Domoljubna koalicija i Most. Premijer Zoran Milanović u utorak je u poslijepodnevnim satima faktično napustio pregovore. Održao je konferenciju na novinare na kojoj je za HDZ i njegove koalicijske partnere koristio predizborni rječnik, dok je Most optužio da sudjeluje u operaciji spašavanja HDZ-a, za što je doista bilo puno indicija. Milanović se u tom trenutku strogo držao zaključaka Glavnog odbora SDP-a o neprihvaćanju takozvane tripartitne vlade na čelu s nestranačkim premijerom, što je bio i stav ostalih stranaka koalicije Hrvatska raste.

Međutim, poslije te press konferencije, u svega nekoliko sati, u Milanoviću se nešto prelomilo. Ponovno je uspostavio komunikaciju s Božom Petrovim i već u srijedu ujutro poslao je Mostu pismo u kojem je pristao na njihova dva uvjeta. Nije to bio plod nikakve Milanovićeve genijalne političke strategije. Da je razmišljao o pozitivnom odogovoru Mostu ponašao bi se sasvim drukčije. Zaključci Glavnog odbora bili bi u tom slučaju neodređeniji a spomenuto obraćanje novinarima bi izostavio. Ponašao bi se zapravo kao Tomislav Karamarko, koji je tobože prihvatio suradnju s SDP-ovim blokom i nestranačku osobu za premijera samo da bi ostao u pregovorima. Petrov se pravio da se Karamarko kvalificirao za koaliciju s njim, premda je predsjednik HDZ-a u svojim izjavama sam iznosio argumente u prilog ocjeni da je tu posrijedi grandiozna laž. Milanovićev povratak u igru, koji god da su bili njegovi motivi, do srži je ogolio farsu koju su pripremali Karamarko i Petrov.

Kristalno je tada postalo jasno da Karamarko nipošto ne želi tripartitnu vladu i da nije odustao od mjesta premijera. U petak navečer održan je sastanak na kojem je Petrov, u stilu nekog afričkog diktatora, gurnuo pred Karamarka i Milanovića papir s prijedlogom koalicijskog sporazuma, tražeći da ga potpišu bez rasprave. Takvo što nije zabilježeno u poslijeratnoj političkoj praksi demokratske Europe. Karamarko i Milanović ipak su se izborili za 24-satnu stanku i konzultacije s vodstvima svojih stranaka.

I sinoć je u sjedištu Mosta Milanović postupio suprotno nego prije tjedan dana, uzeo je ponuđeni dokument i potpisao ga, na što je Karamarko otišao iz prostorije i ostavio HDZ u opoziciji još četiri godine. Milanović je zabio u nadoknadi, više neće biti premijer, ali u nepovoljnim okolnostima vjerojatno je izvukao najviše što je mogao. Karamarko je, s druge strane, ovim ustajanjem od stola možda okončao svoju političku karijeru.