Kad je Tomislav Karamarko krenuo u kampanju za izbor predsjednika HDZ-a, oko njega nije bilo nikoga. Početkom veljače 2012., u zagrebački hotel Panorama, gdje je predstavljao svoju kandidaturu, nije ga došao podržati nitko tko je značio nešto u HDZ-u. Ako se k tome dodaju činjenice da se u HDZ učlanio tek koji mjesec ranije, da je sa Stjepanom Mesićem provodio detuđmanizaciju Hrvatske i da je nevješt komunikator, tada se jedino mogao izvući zaključak da je Karamarko potpuni autsajder u unutarstranačkim izborima. No, kako je kampanja odmicala, stjecao je potporu sve više HDZ-ovih teškaša i na kraju je odnio pobjedu i postao predsjednik HDZ-a. Karamarko, po svemu sudeći, posjeduje određenu moć uvjeravanja ljudi. Stoga ga nipošto ne treba otpisati niti u pokušaju da u ovom postizbornom razdoblju HDZ dovede na vlast, premda je startao iz nepovoljnije pozicije nego Zoran Milanović, jer je aktualni premijer ubrzo nakon izbora na svojem kontu imao solidan broj mandata viška. Karamarko, znači, još nije poražen,
Ipak, mediji su prethodnih nekoliko tjedana bili puni analiza prema kojima je on izgubio već dobivene izbore, a najviše su ih ispisivali upravo Karamarkovi obožavatelji, koji su u svojim ranijim tekstovima sugerirali da su parlamentarni izbori puka formalnost i da će završiti premoćnim trijumfom HDZ-a. Sada su, šokirani podatkom da je HDZ-ova koalicija osvojila u Hrvatskoj jednako zastupničkih mjesta kao SDP-ova, odmah počeli tražiti novog lidera desnice, jer Karamarko je navodno promašio penal, zicer.
Daleko je to, naravno, od istine. Nije Karamarko imao u rukama nikakve dobivene izbore. Rezultati europskih izbora, na kojima je HDZ pobijedio, nisu relevantni zbog malog odaziva i nemotiviranosti Milanovićevih birača, a predsjednički izbori pokazali su da su dvije najjače političke grupacije praktično izjednačene. U obzir se svakako mora uzeti i to da je ova godina, zbog konačnog izlaska Hrvatske iz recesije, bila dobra za Milanovićevu vladu, kao i premijerovu borbenost i superiornost Karamarku u političkoj areni.
Šef HDZ-a, dakle, nezasluženo trpi kritike svojih medijskih zagovornika. Samo bi u jednom slučaju izbori unaprijed bili odlučeni u korist HDZ-a. Takav je ishod bio izvjestan ako se smatra da je, u što Karamarko čak možda i vjeruje, Milanović instrument srpske politike u Hrvatskoj, da je njegova Vlada izdajnička klika, a da HDZ zastupa hrvatski katolički puk. Franjo Tuđman svojedobno je autoritativno procjenio da su 20 posto stanovnika Hrvatske neprijatelji države, ali i da svi oni glasuju za Milanovića bilo bi mu to nedovoljno da bude izborno konkurentan. Dvije su zato mogućnosti, ili Milanović zapravo nije četnik ili ga, premda to jest, podržava i dosta građana koji uopće ne mrze Hrvatsku. Što god da je od toga, deplasiranim čini analize da je Karamarko ispustio dobivene izbore.
