Ili zbog političkog pragmatizma, ili možda zato što mu je četverogodišnje obnašanje dužnosti premijera omogućilo da iz drukčije perspektive ocjeni vlast Franje Tuđmana, predsjednik SDP-a Zoran Milanović u zadnje se vrijeme o njemu izjašnjava gotovo bez iznimke pozitivno. Govori da su Tuđman i Tito najbolje što su Hrvati imali u svojoj povijesti. Iako se svojedobno kao glasnogovornik SDP-a na pitanje novinara Tuđman ili Tito opredijelio za potonjeg, ne zna se je li Milanović tada o ovom prvom nužno negativno mislio. Jednako tako nije poznato kako je on Tuđmana doživljavao tijekom devedesetih godina, kad je bio zaposlen u njegovoj diplomaciji. Možda je zapravo intimno prezirao Tuđmana, ali nigdje nije ostalo zabilježeno da je Milanović učinio bilo što da bi to i pokazao. Ukratko, kao diplomat je bio posve lojalan Tuđmanu.
Sasvim je druga priča s Tomislavom Karamarko. Sve dok nije izabran za predsjednika HDZ-a, Karamarko nije nimalo skrivao kritičke stavove prema Tuđmanu, koji su ga, uostalom, spojili sa Stjepanom Mesićem, najvećim deklariranim detuđmanizatorom Hrvatske. Karamarko je Tuđmanu posebno zamjerao »pogrešnu politiku u Bosni« i hvalio Mesića što se u vezi s tim aktivno suprostavljao pokojnom predsjedniku. Početkom 2000. Karamarko je izjavio da ne samo da je s Mesićem vrlo dobro surađivao još od 1989. nego i da su »dijelili većinu istih političkih stavova«. I ne treba se Karamarko sramiti jer je, za razliku od Milanovića, devedesetih bio djelatno distanciran prema pojedinim Tuđmanovim potezima. Dapače, s razlogom je bio protiv njega i može na to biti ponosan. Kako godine prolaze, slika o Tuđmanu postaje ljepša. U prvi se plan guraju njegove nesumnjive zasluge za uspostavu i obranu hrvatske države. Tuđmanu to nitko ne može oduzeti. Ali, bilo je u tom desetljeću i puno loših stvari. Neke je Tuđman osobno inicirao, poput spomenute krive politike u BiH, a dio toga nije spriječio premda je bio u poziciji da to napravi. Privatizacijska pljačka, koju je Karamarko kao policajac htio istraživati, ali mu vlast to nije dopustila, jednostavno je prošla mimo Tuđmana. Gospodarstvo ga, nažalost, uopće nije zanimalo.
Dakle, Karamarko zaslužuje čestitke zato što je, zajedno s Mesićem, sudjelovao u otklanjanju negativnih posljedica tuđmanizma. Naravno, danas je Karamarko na čelu HDZ-a, u kojem Tuđman i dalje ima kultni status, i natječe se na izborima za mjesto premijera, pa to razdoblje u svojem životu pokušava nekako potisnuti. Razumljivo je to, posrijedi je ponašanje tipično za političara. No, Karamarko to radi na način koji izaziva istinsko gađenje. U jučerašnjem intervjuu za Večerni list nije samo namjerno prešutio vlastitu ulogu u detuđmanizaciji Hrvatske nego je još optužio Milanovića da se »pasivno slagao s detuđmanizacijom, sve dok nije shvatio da je ona definitivno propala«. Takvo negiranje samog sebe nezapamćeno je u hrvatskoj politici.
