Hrvatska država postoji samo četvrt stoljeća, Hrvati su mala nacija, i to su dva razloga zbog kojih je i razumljivo da se jedinstvo smatra možda i temeljnom vrijednošću. Parole o hrvatskoj slozi uvijek su dobro prolazile na političkom tržištu. Ni danas nije drukčije, nema predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko izbornih uspjeha zato što inzistira na podjelama u društvu. Ne, on samo tvrdi da je hrvatski narod jedinstven protiv prosrpske vlasti koja ga je podjarmila. U Karamarkovoj bizarnoj političkoj filozofiji na jednoj je strani narod, a na drugoj odnarođena Vlada Zorana Milanovića.

Budući da su mediji sastavni dio društva, jasno je da niti oni nisu imuni od pozivanja na jedinstvo. Koliko smo puta slušali i čitali vapaje za političkim konsenzusom. Čak nije ni važno na osnovi čega bi se on formirao, ključno je da političari sjednu za stol i dogovore se.

I, evo, sada imamo upravo to. Hrvatska politika je turbo jedinstvena u vezi s nužnošću izlaska iz arbitražnog postupka, zato što se čini da bi Slovenija mogla u njemu dobiti veći dio Piranskog zaljeva. Snimljeni kontakti slovenskog arbitra i njihove zastupnice pred Sudom pritom su tek detalj. Uglavnom, posve je svejedno govore li o ovom problemu neki predstavnici Vlade, Karamarko, Đuro Glogoški, Zdravko Tomac…

Svi zvuče identično, od radikalne desnice do tvrde ljevice svi se zalažu za prekidanje arbitraže, jer su Slovenci pokazali da su »ružni, prljavi i zli«. I to se i može shvatiti, u pitanju je nacionalni teritorij, dakle izvanredna je situacija. Ali, unatoč tome, to je apsolutno nepodnošljivo. Nacionalni konsenzus je nepodnošljiv. Odnosno, u ovakvim rijetkim prilikama još ga se i može nekako trpjeti. Na kratke staze moguće je slušati iste izjave iz usta Vesne Pusić i Gordana Jandrokovića, bez da se televizor baci s balkona. No, ako bi se ova suglasnost, ne daj Bože, proširila i na druge teme, to više ne bi bio slučaj. Televizor bi morao stradati.

Pristojnom čovjeku mora biti neugodno ako mu se stavovi podudaraju s onima koje, primjerice, zastupa Tomac, komunistički preobraćenik i nacionalni fundamentalist. To naprosto nije prirodno, hrvatsko društvo je pluralističko. Stoga je konflikt, a ne jedinstvo, zdravo stanje. Što god da nacionalisti, pa i pojedini sasvim dobronamjerni ljudi, mislili o tome. Jedva čekamo kad će televizijski reporteri opet s gnušanjem izvještavati da su se u Saboru zastupnici – prepucavali. To takozvano »prepucavanje« zapravo je uobičajena parlamentarna rasprava tijekom koje se, više ili manje uspješno, artikuliraju političke pozicije raznih segmenata društva.

Naravno, poželjno je da svi prihvaćaju određene minimalne standarde. Karamarkova retorika građanskog rata, njegovo optuživanje političkih protivnika da ne vole Hrvatsku i da su eksponenti Srbije, izlazi izvan okvira normalne političke rasprave. Ali, čak su i zapjenjene poruke predsjednika HDZ-a bolja opcija nego dugoročan opći konsenzus. Zato bi i koalicija HDZ-a i SDP-a bila pogubna za hrvatsko društvo.