Zna se dogoditi da takozvani obični građani postanu žrtve krađe identiteta. Kriminalci im na taj način mogu nanijeti ozbiljnu financijsku štetu. Ali, dosad u Hrvatskoj identiteti nisu kradeni političarima, pogotovo ne poznatima. Zato je u petak navečer senzacionalno odjeknulo da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, čini se, prvi takav slučaj među hrvatskim političarima.

Mediji su objavili da je Karamarko predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću poslao pismo u kojem mu predlaže sastanak kako bi se smanjilo napetosti u društvu. U tom je trenutku svatko racionalan zaključio da je netko, lažno se predstavljajući, želio šefu HDZ-a politički naštetiti tobožnjom mirovnom ponudom Milanoviću.

To samo dan nakon što je Karamarko u tjedniku “Globus” najavio obračun s crvenim vragovima i temeljitu društvenu revoluciji poslije izborne pobjede, kako bi se uklonilo ostatke jugoslavenskog i komunističkog mentaliteta.

Bilo je za očekivati da će Karamarko odmah, prije nego što HDZ-ovi birači posumnjaju u njega, regirati i demantirati da hoće razgovor s vođom crvenih vragova, pripadnikom zlatne komunističke mladeži i kvazi socijaldemokratom.

Međutim, Karamarko se u petak nije oglasio. Jedino je logično objašnjene bilo da ga bliski suradnici nisu informirali da mu je ukraden identitet i to, lako je moguće, baš u organizaciji SDP-a kako bi diskreditirali glavnog političkog protivnika.

   No, onda je jučer prijepodne uslijedio šok. Karamarko je preuzeo odgovornost za pismo Milanoviću. »Najveća oporbena stranka i stranka koja je na vlasti moraju voditi neki dijalog«, obrazložio je svoju inicijativu.

I što sad misliti? Čovjek koji nekoliko godina potiče ideološku mržnju, Mesićev detuđmanizator koji danas inzistira na potrebi retuđmanizacije države i društva, odjednom bi se htio sastati s predsjednikom Vlade koji ne voli Hrvatsku nego Jugoslaviju?!

Pa to je kao da je ISIS izašao s liberalno-demokratskim programom uređenja područja koje su zauzeli njihovi borci. I to dan nakon što su javno odrubili glave još nekolicini krivovjernika i rutinski razorili spomenik pod zaštitom UNESCO-a.

Cijeli bi se svijet tada pitao što je ISIS-ovcima. Karamarkova borba protiv aveti komunizma još se nije probila na svjetsku pozornicu, pa motive njegovog pisma neće pokušavati dokučiti u Washingtonu, Moskvi, Londonu i Berlinu. Samo u Hrvatskoj.

   Zasad je, međutim, za tu analizu poznato premalo elemenata. Jest, Karamarko je ostao po strani dogovora o proslavi “Oluje” između predsjednice i premijera, na sve je žešćem udaru zbog korištenja mercedesa svoje partnerice i jasno je da mora smisliti kako se vratiti u igru.

Ali, ovo pismo predstavlja toliko radikalan odmak od svega što je Karamarko zagovarao tri godine, da iza njega mora da se krije nešto daleko veće od puke želje da se prekrije priču o nekakvom mercedesu. Možemo tek lakonski konstatirati – pokazat će dani pred nama.