Ako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Jasenovac otišla sama, praktično poskrivečki, a za dvadesetak dana će, zajedno sa svojim obožavateljima, doći na komemoraciju na Bleiburgu koje je pokroviteljica, to znači da ona pravi bitnu razliku između ova dva simbola ljudskog stradanja u Drugom svjetskom ratu. I doista, Jasenovac i Bleiburg jako se međusobno razlikuju, makar su slični po neslaganju oko broja žrtava koje su progutala ta stratišta. U Jasenovcu su endehaške vlasti organizirale logor za sve koji su smatrani neprijateljima države, primarno Srbe i Židove. Koliko je tamo ljudi pogubljeno, vjerojatno nećemo nikad točno doznati. Službeni je podatak 80 tisuća, a najuporniji osporavatelji tvrde da ih nije bilo više od nekoliko tisuća. Međutim, čak i da je potonja procjena bliža istini, to nimalo ne mijenja činjenicu da je NDH bila zločudna tvorevina. I tu prestaje priča o tome da je ona predstavljala i ozbiljenje težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom. Zato će se danas u Jasenovcu komemorirati za sve žrtve ustaške strahovlade i istovremeno će se iznova progovoriti o genocidnom karakteru NDH. Predsjednica je duboko u krivu kad vjeruje da o zločinima treba šutjeti, kako ih se tobože, sugeriraju s Pantovčaka pojedinim medijima, ne bi politiziralo. O zločinima se uvijek mora govoriti, to je jednostavno dužnost politike. Uostalom, papa je nedavno podsjetio na genocid nad Armencima prije 100 godina.
Hrvatski katolički kler redovito se vraća pokolju što su ga komunistički pobjednici, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, počinili nad zarobljenim ustašama, domobranima i civilima. Učinit će to i 16. svibnja na Bleiburgu, Kolinda Grabar-Kitarović slušat će ih iz prvog reda, dok u Jasenovac šalje izaslanika. Premda Bleiburg ne funkcionira samo kao komemoracija žrtvama Titovog režima u nastajanju. Na tom se polju i izražava žal za NDH. Svatko tko je sredinom svibnja barem jednom bio tamo, dobro zna da je to baš tako. Nije tu riječ tek o karikaturalnim uparađenim ustašama, kojih je ionako svake godine sve manje, nego o proširenom uvjerenju prisutnih da je ta NDH ipak bila hrvatska država za koju se vrijedilo boriti. No, predsjednica s tim nema problema, ali Jasenovac, potpuno je jasno, izaziva kod nje određenu nelagodu. Teško je shvatiti zašto.
Nije valjda da se Kolinda Grabar-Kitarović pobojala da bi je u Jasenovcu dočekali negodovanjem, zato što je iz Ureda predsjednice maknula Titovu bistu. Pa premijera Zorana Milanovića oštro kritiziraju da proslavu 20. obljetnice »Oluje« želi prirediti u Zagrebu, jer mu u Kninu ružno dobacuju. Predsjedničin je politički idol Franjo Tuđman, koji je također imao zazor prema Jasenovcu, pohodio ga je samo jednom i to nekako nevoljko. Ali, Tuđman nikad nije bio na Bleiburgu, a kamoli na komemoraciji. Dakle, ni poistovjećivanje s utemeljiteljem HDZ-a nije valjano objašnjenje odnosa Kolinde Grabar-Kitarović prema Jasenovcu i Bleiburgu. Zasad je to enigma.
