Hrvatska nije tako siromašna da ne može održavati Pantovčak

Komentar Dražena Ciglenečkog

Dražen Ciglenečki

Snimio D. JELINEK

Snimio D. JELINEK

Najbolje bi bilo da Kolinda Grabar-Kitarović smanji pretenzije, prizna biračima da im nije govorila istinu kad je tvrdila da predsjednik može »promijeniti lice zemlje«, ali i da strane goste i dalje prima na Pantovčaku, koji je s vremenom postao simbol za Ured predsjednika



Kolinda Grabar-Kitarović najavljuje da će predsjedničku dužnost obnašati tako da će vrlo ekstenzivno tumačiti svoje ustavne ovlasti. Na taj bi način, smatra, bila »prava« predsjednica, više sličnija Franji Tuđmanu, šefu države u okviru polupredsjedničkog sustava, nego Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću, koji su zbog promjene Ustava 2000. godine bili u debeloj sjeni vlada. No, od velikih ambicija Kolinde Grabar-Kitarović odudara njezina želja da Ured predsjednika, krojen po Tuđmanovoj mjeri, preseli s Pantovčaka u dosta manju rezidenciju u Visokoj ulici.


Taj Pantovčak, smješten na obroncima Sljemena, za naše prilike raskošno zdanje i još okruženo šumom s divljim životinjama, ipak stvara oko predsjednika dojam njegove važnosti. Zgrada u Visokoj puno je skromnija i onako stiješnjena između drugih objekata ne upućuje da se u njoj nalazi netko o čijim potezima ozbiljnije ovisi u kojem se smjeru kreće Hrvatska. Moglo bi se, dakle, reći da bi Kolinda Grabar-Kitarović svojim odlaskom s Pantovčaka zapravo pridonijela redimenzioniranju uloge predsjednika u svijesti hrvatskih građana, koji pretežno još uvijek vjeruju da on može puno više napraviti nego što mu to Ustav faktično omogućava. U ovom bi kontekstu zato selidbu Ureda predsjednika u Visoku svakako trebalo pozdraviti. 

  Međutim, Kolinda Grabar-Kitarović navodi sasvim drugi razlog napuštanja Tuđmanovog Pantovčaka, a to je štednja. Uzmimo da je to zaista tako i da bi operacija Visoka ulica ostavila u državnom proračunu ponešto kuna. U uvjetima recesije to bi nesumnjivo naišlo na pozitivan odjek u javnosti, u kojoj ionako dominira stav da od političara nema nikakve koristi i da oni samo troše novac poreznih obveznika. No, država mora funkcionirati i kad je ekonomska situacija loša.


Duboka kriza trese i Italiju, u kojoj predsjednika bira parlament, a ovlasti su mu jednako sužene. Ali, tamo se ne raspravlja treba li predsjednik otići iz palače Quirinale, u usporedbi s kojom je Pantovčak obična šupa. Riječ je o šestoj najvećoj palači na svijetu s čak 1.200 prostorija. U redu, Italija spada među najrazvijenije zemlje, ali niti među onima koje to nisu, nije zadnjih godina zabilježeno preseljenje predsjednika Republike u jeftinije sjedište. Iako su i Litva ili Slovačka također parlamentarne demokracije, pa predsjednik nije ključna politička figura, njihovi šefovi države ureduju u impresivnim starim palačama i ne razmišljaju o selidbi.




A Hrvatska, premda mi volimo misliti da smo gori od najgorih, sigurno nije siromašnija od te dvije države nastale početkom devedesetih godina, raspadom sovjetske sfere utjecaja. Pa ako si u Vilniusu i Bratislavi mogu priuštiti održavanje velebnih predsjedničkih rezidencija, naravno da to može i Hrvatska.


   Jedno je nužna štednja, a sasvim drugo demagoške opsjene i priče o ljudima koji kopaju po kontejnerima dok se na Pantovčaku živi u luksuzu. Što će nam uopće država ako nismo u stanju servisirati najviše državne dužnosnike, pa i na određenoj reprezentativnoj razini. U bogatom Islandu predsjednik Republike doduše stoluje u malo većoj kući, ali to je raritet u svjetskim razmjerima.


Uglavnom, najbolje bi bilo da Kolinda Grabar-Kitarović smanji pretenzije, prizna biračima da im nije govorila istinu kad je tvrdila da predsjednik može »promijeniti lice zemlje«, ali i da strane goste i dalje prima na Pantovčaku, koji je s vremenom postao simbol za Ured predsjednika.


više vijesti