Svaki predsjednik HDZ-a u startu dobiva velik politički kapital. Članovi, birači i standardni medijski podupiratelji te stranke, naime, uglavnom nisu zainteresirani u kojem će pravcu novi predsjednik usmjeriti HDZ. Njima je gotovo isključivo bitno da HDZ bude uspješan, da pobjeđuje na parlamentarnim izborima i upravlja Hrvatskom. A hoće li biti protiv Srba ili će ih dovesti u Vladu, hoće li stranka biti ksenofobna ili zagovornik multikulturalizma, protiv ili za pobačaj, pitanja su od efemernog značenja za ogromnu većinu HDZ-ovih pristalica.
Predsjednik SDP-a, međutim, nema takvu komotnu poziciju među svojim simpatizerima. On je predmet stalnog propitivanja iz razloga što izborna konkurentnost SDP-a niti izdaleka nije jedino što zanima politički im sklone Hrvate. »Vlast se može izgubiti, ali obraz ne«, izjava je Ivice Račana koja se ovih dana u javnosti često citira.
Ta se rečenica utemeljitelja SDP-a tumači na način da nije problem ako je stranka u opoziciji već njezina eventualna politička neispravnost. Postoji, primjerice, u hrvatskim medijima, kulturnim i drugim ustanovama koje financira država, nevladinim organizacijama pregršt deklariranih ljevičara kojima je puno važnije hoće li se
SDP poklapati s njihovim hermetičnim svjetonazorom nego koliko će osvojiti saborskih mandata. Dio će ih radije i podržati HDZ umjesto da na glasačkom listiću zaokruže SDP koji je, prema njihovim kriterijima, ideološki zastranio.
Zato bi nakon odlaska Zorana Milanovića, koji je, uvjetno rečeno, kroatizirao, ponarodio stranku i učinio je tako ravnopravnim protivnikom HDZ-u bilo zanimljivo provesti politički eksperiment i provjeriti koliko na parlamentarnim izborima vrijedi pravi socijaldemokratski, ideloški besprijekoran SDP. U tu bi svrhu dobro bilo da na Milanovićevo mjesto dođe Tonino Picula, čovjek politički aktivan još u vrijeme komunizma, punih usta moderne ljevice, a čak je i za nijansu manje bezličan od Andreja Plenkovića.
Ali, za spomenuti je eksperiment još podobnija Aleksandra Kolarić, godinama u Hrvatskoj medijska osoba broj jedan. Političari, pa čak ni Severina ili Jelena Rozga, ne mogu se mjeriti s njom po prostoru koji ona zauzima u medijima. Prijatelji Aleksandre Kolarić u novinama, internetskim portalima i televizijskim kućama jamstvo su SDP-u da bi im stranka u medijima kotirala bolje nego prethodnih devet godina. Osim toga, personifikacija ljevice nezadovoljne Milanovićem ima neosporno lijevu političku agendu, kao i poveznicu s Račanom kojem je bila glasnogovornica u Vladi. Dakle, Aleksandra Kolarić posjeduje sve pretpostavke da joj iz ruke jedu ljevičari koji su mrzili Milanovića. Sve bi navedene činjenice valjalo iskoristiti kako bismo doznali izbornu snagu takozvanog autentičnog SDP-a. S obzirom na dalekosežnost rezultata ovog eksperimenta, vodstvo SDP-a ne bi smjelo Aleksandri Kolarić postavljati prepreke da se vrati u stranku i potom pobijedi u natjecanju za Milanovićevog nasljednika.
