Za HDZ-ove članove i birače vlast je daleko najveća vrijednost. S njom nije ništa usporedivo i zato su spremni vodstvo stranke podržati u apsolutno svakom kompromisu nužnom za osvajanje ili ostanak na vlasti. Takav pristup počiva na uvjerenju da je HDZ stvorio samostalnu hrvatsku državu, pa je neprihvatljivo da neka druga stranka obnaša vlast. Da je, primjerice, proteklih dana Milorad Pupovac pristao ući u HDZ-ovu vladu i time joj osigurati parlamentarnu većinu, u stranci i među simpatizerima to ne bi izazvalo nekakvo masovno nezadovoljstvo. Bez obzira na to što potpredsjednik SDSS-a kod njih kotira jednako loše kao Zoran Milanović. Ali, suradnja s Pupovcem značila bi da je HDZ na vlasti, a Milanović u oporbi, kraj priče.

Međutim, to što mrze Pupovca i Milanovića pokazuje da, osim vlasti, ipak postoje neke vrijednosti do kojih je HDZ-ovcima stalo, koliko god im one bile sporedne. Prosječan pristalica HDZ-a je klasičan desničar, nacionalist. To je dobro znao Davor Stier kad je prije četiri godine, tijekom kampanje za unutarstranačke izbore, u jednom programatskom intervjuu objavio da je napokon došlo vrijeme da se vrh HDZ-a vrijednosno uskladi s biračima. Prema njegovom mišljenju, do tada su desni glasovali za HDZ, a onda su uime te stranke vladali lijevi. Stier je smatrao da su i Ivo Sanader i Jadranka Kosor bili previše lijevi odnosno liberalni za HDZ-ov puk, makar im je on klicao. I bio je u pravu.

U spomenutim je izborima Stier podržao Tomislava Karamarka, koji se složio s njegovom analizom ideološkog raskoraka između vodstva i članstva. Karamarko je bio prvi predsjednik HDZ-a koji ga je definirao kao »konzervativnu, desničarsku stranku«. Franjo Tuđman, Ivo Sanader i Jadranka Kosor nikad sebe nisu nazivali desničarima. Stvari su, dakle, sjele na svoje mjesto, svjetonazorski su se poklopili »državotvorni, pučki i republikanski elementi koji su glasovali i izabirali i lijevi elementi koji su vladali i upravljali procesima u HDZ-u i državi«.

Stier je sa zadovoljstvom mogao konstatirati da je njegova paradigma realizirana. A naročito su zadovoljni bili članovi HDZ-a jer im je Karamarko omogućio da slobodno govore što misle, što u razdoblju Ive Sanadera i Jadranke Kosor nisu uvijek smjeli. Tako smo posljednjih godina mogli iz HDZ-a čuti uistinu svašta. Evo u subotu je, primjerice, HDZ Split priopćio da iza hrvatskih huligana koji prave nered u Francuskoj stoji »širi jugonacionalistički pokret koji sustavno djeluje na difamaciji hrvatskog naroda i rušenju države«.

Takvom se nevjerojatnom terminologijom služe ljudi koji najjaču stranku u zemlji predstavljaju u gradu drugom po veličini. Zato ne čudi što je unutar HDZ-a trenutačno najpopularniji član ministar Zlatko Hasanbegović, kojeg se percipira kao neustrašivog borca protiv jugoslavenske i liberalističke ugroze.

Važno je sve ovo istaknuti danas kad se Karamarko nalazi pod rastućim pritiskom u HDZ-u. Tjeraju ga s dužnosti predsjednika i zamjeraju mu, zasad neslužbeno, da je stranku pretvorio u radikalno nacionalističku, umjesto da je okrene prema centru. Ne, Karamarko je HDZ-ovcima samo dao ono za čime su oni žudjeli. Nije ih Karamarko odveo tamo gdje nisu željeli ići. Ali, izgubio je vlast, to najveće dobro za svakog HDZ-ovca, i zato mora otići.