Tomislav Karamarko povremeno se voli pohvaliti svojom tobožnjom žrtvom, jer da se navodno odrekao dužnosti premijera. To je daleko od istine, s obzirom da već jutro nakon održanih parlamentarnih izbora Karamarko nije imao nikakve šanse da preuzme tu poziciju. Razlog je jednostavan, nitko izvan Domoljubne koalicije nije ga htio za predsjednika Vlade. Najviše što je Karamarko mogao postići je koalicija s Mostom u kojoj bi mjesto premijera pripalo nestranačkoj osobi. I kad je to dogovorio, u vremenskoj stisci za mandatara je predložio Tihomira Oreškovića. Do tada je vrlo površno poznavao tog čovjeka i to iz epizode kad je odbio Karamarkovu ponudu da bude ministar financija u njegovoj eventualnoj Vladi. Ali, šef HDZ-a svejedno je na osnovu nečeg vjerovao da Orešković neće imati ambiciju biti pravi premijer nego da će to faktično prepustiti Karamarku, dok će se on koncentrirati na državne financije. Makar za to godinu dana ranije nije pokazao interes.

Bila je to katastrofalna Karamarkova procjena. No, HDZ ga ne smatra odgovornim već izražavaju nezadovoljstvo što Orešković nije posvećen gospodarstvu, zbog čega je, tvrde, doveden. I ne upozoravaju samo iz te stranke Oreškovića da bi trebao promijeniti prioritete. U javnosti je općenito sve prisutnije mišljenje da je premijer fokusiran na neke druge teme, umjesto da do kasno u noć dreždi nad brojkama i bilancama. To su, međutim, sasvim promašene primjedbe. Sve što je Orešković radio u proteklom razdoblju itekako spada u premijerski posao. Izbjeglička kriza, obavještajne službe, kandidatura Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a, bojkot komemoracije u Jasenovcu, odlazak u Vatikan… Time se bave premijeri.

Čak i da je jedan Željko Lovrinčević, ekonomist koji je među promotorima ideje o takozvanoj vladi stručnjaka, postao premijer, dane bi uglavnom provodio na jednak način kao Orešković. Ako bi doista htio voditi Vladu. A Orešković, spoznao je prekasno Karamarko, to neosporno želi. Stoga je za Oreškovića, primjerice, nemjerljivo važnije kad Josipa Rimac progovori o zamjeni igrača u Vladi nego kad nešto želi Mate Rimac. Premijerski posao je politički, a ne stručan. Logično je da su odnosi u većinskoj koaliciji bitniji Oreškoviću od pokušaja proizvodnje auta na struju.

Druga je stvar dosadašnji mršav učinak Oreškovićeve vlade, koji sugerira da je on loš premijer. Ali, nije to zato što se ponaša kao premijer, kad je već iznenađujuće dobio tu priliku. Gotovo sve je pogrešno postavljeno u ovoj Vladi, počevši od činjenica da je Orešković bez ikakvog političkog iskustva, da nema vlastitu stranku i da nije sudjelovao na parlamentarnim izborima. Uz još dodatak neprestanih sukoba koalicijskih partnera, disfunkcionalnost Vlade neizbježan je ishod ovog bizarnog političkog eksperimenta. No, Orešković za ovakav model Vlade ne snosi krivicu. Njega su pozvali da bude premijer, on to sada, u skladu sa svojim mogućnostima i okolnostima, nastoji biti, a to mu se ne može zamjeriti.