Nakon što je Tihomir Orešković krajem prošle godine dobio mandat za sastavljanje Vlade, mediji su se odmah prisjetili biznismena Milana Panića, koji je u gotovo identičnim okolnostima postao premijer Savezne Republike Jugoslavije. I Panić je došao iz inozemstva i on je karijeru napravio u farmaceutskoj industriji, a dvije vodeće stranke iz Srbije i Crne Gore, koje su još jedine tada činile SRJ, dovele su ga dva mjeseca poslije izbora, u srpnju 1992., za predsjednika vlade. Iz više razloga su htjeli na toj dužnosti nestranačku osobu bez dana političkog iskustva.

No, tu Oreškovićeva sličnost s Panićem nije prestala. Štoviše, hrvatski premijer upravo prolazi kroz sve što se prije 24 godine događalo živopisnom srpskom bogatašu. Panić se odmah postavio kao da je on zaista premijer i počeo je voditi svoju politiku. Primarno mu je bilo ukinuti međunarodne ekonomske sankcije nametnute SRJ zbog upletenosti u rat u BiH i pritom je bio spreman pristati na sve zahtjeve iz svijeta. Slobodan Milošević se, međutim, nije slagao s takvim pristupom, pa je njegov SPS već početkom kolovoza 1992. htio maknuti Panića. Ali, Miloševićev koalicijski partner, crnogorski DPS, stao je na Panićevu stranu i on se nekako održavao.

Tomislav Karamarko još nije otvoreno krenuo u akciju rušenja Oreškovića, ali neki dan mu je javno poručio da mu vrijeme istječe. Karamarka frustrira Oreškovićevo neplanirano otezanje sa smjenom ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića i imenovanjem Milijana Brkića za ministra branitelja. Predsjedniku HDZ-a ne ide u glavu da izvjesni financijaš iz Teve sad tu glumi važnog čimbenika umjesto da sluša i radi što mu se kaže. No, Orešković nije bez saveznika, njegov DPS zove se Most. Karamarko bi ga već rado poslao natrag u Amsterdam, pa neka tamo priča da je premijer, kad Oreškoviću leđa ne bi čuvao Božo Petrov, naravno, iz vlastitih interesa. Petrovu, čelniku slabijeg koalicijskog partera, barem donekle autonomni Orešković korisna je brana pred HDZ-om. Osim toga, hrvatski premijer je, poput Panića, razmjerno popularan u zemlji, jer ljudi očekuju da će im osigurati bolji život, kao što je to uspio sebi.

Za Panića se Milošević pokazao prejakim i u prosincu 1992., unatoč žestokom otporu, stigao mu je kraj. Proveo je na mjestu premijera SRJ manje od pet mjeseci. Iz ovog bi se moglo zaključiti da i Oreškoviću slijedi isto. Međutim, njegova pozicija ipak je povoljnija nego Panićeva. Protivnik mu je Karamarko čija politička moć daleko zaostaje za nekadašnjom Miloševićevom. Šef HDZ-a jako loše kotira u javnosti izvan svojeg biračkog tijela, za razliku od Oreškovića, a Karamarko bi imao i ozbiljnih problema nagovoriti Petrova da se riješe tog Hrvata iz Kanade zalutalog u politiku. Morao bi učiniti nove velike ustupke Mostu i tako dodatno oslabiti svoj status u HDZ-u. Zato Orešković ne mora strahovati da će ubrzo doživjeti Panićevu sudbinu.