Nekim svojim potezima premijer Tihomir Orešković pokazuje iznenađujuću dozu političkog talenta i, što je još važnije, osobnog integriteta, pogotovo u usporedbi sa svojim drčnim potpredsjednicima, Tomislavom Karamarkom i Božom Petrovom, koji više ne mogu prikriti da se ni o čemu ne mogu dogovoriti. A to je nešto što oni koji su i najodgovorniji za njegovo instaliranje, a riječ je upravo o Karamarku, Petrovu te predsjednici države Kolindi Grabar Kitarović, uopće nisu očekivali.
Od politički neiskusnog financijaša njegovi politički pokrovitelji očekivali su da će biti tek njihova lutka na koncu, lojalna i poslušna marioneta, koja će spremno i bez zapitkivanja izvršavati njihove naloge. Iz nekoliko premijerovih poteza posljednjih dana, međutim, može se zaključiti kako Orešković zasad ipak nije spreman ispuniti njihova očekivanja.
Za svog prvog službenog posjeta Berlinu, i to u politički iznimno zahtjevnoj situaciji, u kojoj se raspliće ne samo izbjeglička kriza nego i sudbina Europe, Orešković je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati. Orešković je u razgovoru s kancelarkom Angelom Merkel podržao njezin plan za rješavanje izbjegličke krize, iako ga to izravno konfrontira s očekivanjima predsjednice Grabar Kitarović, potpredsjednika Karamarka i šefa diplomacije Mira Kovača. Na jednoj je strani, naime, europsko rješenje kancelarke Merkel koje podrazumijeva dogovor s Turskom, bolju kontrolu vanjskih granica EU-a, dakle granice između Grčke i Turske, kao i borbu protiv uzroka izbjegličke krize, dok je na drugoj strani »orbanluk«: podizanje ograda i zidova, slanje vojske na granicu te militarizacija i sekuritizacija Europske unije. Orbanovska politika prema izbjeglicama, koja je u međuvremenu prihvaćena u Austriji, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, a sve više i u Hrvatskoj, temelji se na svjesnoj manipulaciji, koja one koji od Europe traže pomoć i solidarnost pretvara u agresore, a one koji na zahtjeve za pomoć uzvraćaju žicom i zidovima pretvara u tobožnje žrtve. Takva politika ne vjeruje u mogućnost jedinstvenog europskog rješenja niti u dogovor s Turskom, rukovodeći se načelom da se u takvoj situaciji svaka država mora spašavati sama, kako zna i umije. Takva politika onda inzistira na pomoći Makedoniji, kako bi se spriječio prolaz izbjeglica iz Grčke, i rezultat takve politike je kaos na grčkoj strani granice, a uskoro i u cijeloj Grčkoj, koja postaje izbjegličko slijepo crijevo i izdaja Europe.
Orešković koji se vratio iz Berlina nije onaj isti Orešković koji je otišao u Berlin, o čemu svjedoči i berlinska najava uvođenja eura. Dobio je njemačku potporu za reforme, no valja imati na umu da će Berlin vrlo pozorno pratiti kako Hrvatska ispunjava svoje obaveze. Oreškovićevo uvjeravanje da je Hrvatska spremna podržati Schengen i pomoći Grčkoj budi nadu da će se Orešković ipak nekako othrvati radikalizaciji i militarizaciji hrvatske politike, čime bi se Hrvatska istodobno kvalificirala i za buduće članstvo u Schengenu. U protivnom, u slučaju da i po pitanju izbjeglica doista »sve nekako dođe na moje«, kako je to samozadovoljno poručila predsjednica države – te da Hrvatska i de facto stupi u pakt s Orbanovom Mađarskom i Poljskom Kaczynskoga – Hrvatska slobodno može zaboraviti na Schengen, iz kojeg bi se unaprijed sama isključila.
No to srećom nije jedini primjer Oreškovićevog soliranja. Aktualni premijer još nije supotpisao zahtjev predsjednice države za razrješenje čelnika SOA-e Dragana Lozančića, čime je pokazao što misli o postupku Kolinde Grabar-Kitarović koja se o toj odluci s njim uopće nije konzultirala, nego mu je samo poslala nalog, očekujući da ovaj po njemu postupi. Orešković to zasad odbija učiniti, izazivajući pravu konsternaciju na Pantovčaku, ali i u Banskim dvorima. Njegov sve nervozniji prvi potpredsjednik Karamarko – što ovom slučaju daje dimenziju prvorazrednog političkog skandala – otvoreno se svrstao na stranu predsjednice u ovom sukobu, koji će, uvjereni smo, dugoročno zasjeniti odnose premijera i predsjednice.
Orešković je odbio biti premijer na daljinski s Pantovčaka i u slučaju zahtjeva ambiciozne i vlastohlepne predsjednice da joj prepusti zastupanje Hrvatske na zasjedanjima Europskog vijeća, što bi, uvjereni smo, teško narušilo autoritet premijera i narušilo arhitekturu moći u korist predsjednice države, a na štetu čelnika izvršne vlasti. Premijer je i u tom slučaju, dakle, postupio potpuno ispravno, braneći ne samo autoritet institucije kojoj je na čelu, nego i ustavni poredak zemlje, bez obzira na neke ustavnopravne nedorečenosti i nepreciznosti, budući da je Hrvatska, što na Pantovčaku prečesto zanemaruju, nakon smrti Franje Tuđmana umjesto polupredsjedničkog uvela parlamentarni sustav vlasti.
Primjera ima još, poput onoga kad je premijer Orešković odlaskom na zapadnobalkansku konferenciju u London potpuno ignorirao zahtjev predsjednice da se Zapadni Balkan izbaci iz službene terminologije. Sve te primjere povezuje otpor premijera Oreškovića i njegov pokušaj da se izbori za vlastiti politički autoritet. Kako iza sebe nema izborni legitimitet, ali ni ozbiljniju političku potporu, koja se zasad svodi na kratkoročna, ad hoc savezništva s nepouzdanim Mostom, neki Oreškovićevi potezi u ova turobna vremena pružaju tračak nade, iako je jasno da ga čeka težak, gotovo sizifovski posao.
