Treba li se čuditi što je nakon višegodišnjeg zatišja ponovo aktualizirana priča o zabrani rada nedjeljom? Otvaranje ove teme valja shvatiti kao dio šireg procesa retradicionalizacije i repatrijarhalizacije hrvatskog društva, iza kojeg stoje Katolička crkva, konzervativne udruge i konzervativne političke snage.

Pitanje zabrane rada nedjeljom povezano je s pokušajem reanimacije tradicionalne patrijarhalne obitelji, kao što je to i ograničavanje reproduktivnih prava žena i zabrana pobačaja, što je trend karakterističan za mnoge europske zemlje. Kolikogod se Katolička crkva u toj kampanji deklarativno zauzimala za obnovu i zaštitu tradicionalne obiteljske nedjelje, njezini motivi zapravo su usmjereni na pokušaj vraćanja pastve na nedjeljne mise koje predstavljaju temelj crkvenog života.

Paradoks te kampanje krije se u činjenici da je upravo konzervativna neoliberalna ideologija, koju je snažno podupirala i Katolička crkva, ujedno i najodgovornija za razaranje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, i to u vrijeme restauracije kapitalizma u srednjoj i istočnoj Europi devedesetih godina.

Tadašnja prevladavajuća ekonomska ideologija temeljila se upravo na snažnoj averziji prema socijalnoj državi i socijalnoj koheziji, koji su smatrani nepoželjnim ostacima »starog sistema«, u koje je spadala i slobodna nedjelja. Pritom se namjerno zanemarivala činjenica da se istočna verzija kapitalizma od zapadnog originala razlikovala upravo po socijalnom korektivu i državnom intervencionizmu, koji su u istočnoj varijanti potpuno iščezli.

U toj distinkciji zapadnog i istočnog modela kapitalizma krije se i ključni razlog zbog kojeg danas »stara« Europa nedjeljom uglavnom odmara, dok »nova« Europa crnči i petkom i svetkom. U zapadnim zemljama, naime, uz neke iznimke, rad nedjeljom ili je strogo ograničen ili potpuno zabranjen, dok su radnici koji nedjeljom moraju raditi za svoj rad pristojno plaćeni.

Na drugoj pak strani, u bivšim komunističkim zemljama, trgovine su nedjeljom uglavnom otvorene, a poslodavci svojim radnicima taj rad najčešće dodatno ne plaćaju, što je opet rezultat istog onog sustava koji je koncem osamdesetih plebiscitarno prihvaćen u cijeloj istočnoj Europi, uz snažnu potporu Katoličke crkve i konzervativnih političkih snaga.

U tome je najveći paradoks sadašnje pozicije Katoličke crkve, koja je bitku za nedjelju davno izgubila, za što je velikim dijelom sama kriva, a taj paradoks objašnjava još jednu paradoksalnu činjenicu, onu da borba za neradnu nedjelju sada ujedinjuje i tradicionalne protivnike: Crkvu i sindikate.