Već sama činjenica da se naš »proeuropski« premijer nakon samo tri mjeseca našao u situaciji da mora uvjeravati da su današnja Hrvatska i njegova Vlada privrženi europskom projektu i temeljnim europskim vrijednostima, ukazuje na duboki paradoks i očiti raskorak između očekivanja od Plenkovića i jalove realizacije tih očekivanja. Kako se, dakle, političar koji se svojedobno morao braniti od optužbi da je krotki »briselski ćato«, kako ga je okvalificirao tadašnji šef SDP-a Zoran Milanović, ili da je »briselski projekt«, kao što mu je u Saboru poručivao zastupnik Živog zida Branimir Bunjac, u kratko vrijeme prometnuo u čovjeka koji nas mora uvjeravati u svoja europska uvjerenja i u europski smjer svoje vlade?

Plenković je za dokazivanje svoje privrženosti europskom projektu, koja uključuje kako jačanje demokratskog legitimiteta institucija, tako i suprotstavljanje demagogiji i populizmu, iskoristio komentiranje prekjučerašnjih prijedloga predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera za reformu Europske unije nakon Brexita, no njegove su riječi zapravo predstavljale odgovor na val kritika zbog zabrinjavajućih tendencija koje su kulminirale nedavnim svrstavanjem Hrvatske uz bok najkonzervativnijih članica EU-a, Poljske i Mađarske, ali i najnovijih proustaških incidenata, poput nedjeljnog neonacističkog postrojavanja na središnjem zagrebačkom trgu.

Surova hrvatska stvarnost, međutim, demantira našeg slatkorječivog premijera. Današnja PlenkovićevaHrvatska, kada je riječ o snaženju demokratskih institucija, sveopćoj demagogiji i populizmu, daleko je ispod ionako niskih europskih standarda. Da kojim slučajem nije punopravna članica Europske unije i da je još samo kandidatkinja za članstvo, današnja Hrvatska gotovo sigurno ne bi ušla u EU, što je, zapravo, porazno za Plenkovića i njegovu »proeuropsku« političku agendu.

O tome svjedoči mnoštvo recentnih primjera. Od nedostojnog i primitivnog napada na kritičke medije, kakvi su bili nezamislivi u vrijeme kada je Hrvatska bila samo kandidatkinja za EU, bilo da se radi o nedavnom udaru na neprofitne medije ili o bjesomučnoj hajci kojoj je izložen tjednik srpske manjine Novosti, pa sve do opće antimanjinske histerije u kojoj povremeno sudjeluju i vladajući političari i javni televizijski servis, što je nezamislivo u uređenim i razvijenim europskim demokracijama. U takvim demokracijama, naime, na civilno se društvo gleda kao na svojevrsni krvotok demokracije, bez kojeg demokracija ne bi mogla funkcionirati, dok u današnjoj Hrvatskoj prevladava diskurs prema kojem je civilno društvo nekakva »petokolonaška« i neprijateljska agentura, slično kao i u današnjoj Putinovoj Rusiji. LBGT zajednica u Plenkovićevoj Hrvatskoj postala je jedna od najpoželjnijih meta, iako je upravo nediskriminatoran odnos prema LBGT zajednici početkom prošlog desetljeća bio jedan od neformalnih, ali itekako važnih preduvjeta za otvaranje hrvatskog pristupnog procesa, a to je i danas, o čemu svjedoči primjer Srbije.

Moglo bi se još dugo nabrajati, no sve te slučajeve povezuje indolentan odnos najviših i najodgovornijih državnih dužnosnika što, naravno, ohrabruje i inspirira nove napade i mračne ideje i pothvate. Sadašnji ustaški revival nije bio zamisliv čak ni devedesetih godina, u Tuđmanovo vrijeme, niti su ustaše ikad prije ovako otvoreno marširale srcem hrvatske prijestolnice.

Plenkovićeva Vlada, točno je, objavila je jedno priopćenje u kojem »najoštrije« osuđuje takve pojave, no to jednostavno nije dovoljno. Plenković i cijeli državni vrh, ako žele zaustaviti širenje ove mračne i sramotne ideologije, morat će učiniti puno više od toga, iako je, zapravo, pravo pitanje želi li uopće Plenković to zaustaviti. Koketiranje s radikalnim idejama i ekstremnim nacionalizmom – premda je zapravo riječ o radikalnoj negaciji europske ideje – sigurno se u cijelosti ne odvija mimo njegova znanja, a možda i suglasnosti, o čemu svjedoči nedavni potez njegovog šefa diplomacije i jednog od najbližih suradnika Davora Stiera, koji je šokirao domaću javnost i članice EU-a radikalnom promjenom kursa hrvatske vanjske politike na području ljudskih prava, prava žena i prava LBGT osoba, zbog čega je Plenkovića pogrešno smatrati žrtvom pritiska radikala unutar i izvan HDZ-a.

Prije je riječ o svojevrsnoj kalkulaciji, kolikogod kalkuliranje s ovakvim idejama i procesima bilo svojevrsno igranje vatrom. I ne bi bilo prvi put da europski čelnici tradicionalnih stranaka koketiraju s idejama radikalnih stranaka kako bi ih zaustavili, premda se takva taktika malogdje pokazala uspješnom. Plenković pritom dobro zna da mu nikakva opasnost s europske strane ne prijeti. Europa je uglavnom nemoćna prema svojim članicama koje ne poštuju europske vrijednosti, što se posljednjih godina potvrdilo i u slučaju Mađarske, i u slučaju Poljske, tako da Hrvatska, bez obzira na snažnu radikalizaciju, neće ostati posve usamljena u EU-u. Ali da EU danas odlučuje o prijemu Hrvatske u svoje redove, PlenkovićevaHrvatska, ponovimo još jednom, nikad ne bi postala punopravnom članicom EU-a.