Premda je u politici godinama, još od devedesetih, Bernardić do danas nije uspio izgraditi vlastiti politički identitet. On je političar bez političke strasti i talenta, stranački aparatčik koji je vjerojatno najbolji odraz kadrovske pustoši i bezličnosti što ih je za sobom ostavio Zoran Milanović. Upravo je Komadina, koji je u SDP-u uživao određen ugled zbog otpora Milanovićevoj samovolji, odabrao Bernardića za preuzimanje SDP-a nakon odlaska Zorana Milanovića. A potom je cijelo vrijeme bio onaj koji je iz sjene utjecao na ključne procese u Bernardićevom SDP-u.

I tko je sada odgovorniji: Bernardić ili Komadina? Zato je u ovom trenutku od pitanja kada će Bernardić otići – jer taj je odlazak neizbježan – važnije pitanje hoće li SDP ponoviti grešku i još jednom stranku predati u ruke Komadini, koji je najodgovorniji za neuspješnu stranačku tranziciju nakon Milanovićeva odlaska? Dakako da nije Komadina jedini odgovoran. Ali nije ni Bernardić. Iako je dobio potporu članstva, Bernardić nije uspio slomiti otpor stranačkog Kluba zastupnika, kojeg je izabrao njegov prethodnik.

Situacija u kojoj se našao Bernardić nakon izbora za šefa stranke možda je usporediva sa situacijom u kojoj je bio Jeremy Corbyn prije tri godine, kada je na neposrednim unutarstranačkim izborima izabran za šefa stranke. Međutim, stranačka nomenklatura nikad ga nije prihvatila, a parlamentarni klub laburista otkazao mu je poslušnost i izglasao nepovjerenje, no tu prestaje svaka sličnost između Bernardića i Corbyna. Na ponovljenim unutarstranačkim izborima prije dvije godine Corbyn je ponovno premoćno pobijedio.

Za razliku od bezličnog Bernardića, Corbyn svojom pomalo staromodnom ljevičarskom retorikom oduševljava znatan dio stranačkog članstva, a uspio je mobilizirati i mlade glasače, unatoč bojkotu i nepovjerenju stranačkog vrha.

Treba li baš Komadina dobiti još jednu priliku? Nakon što je, nakon ostalih, i on okrenuo leđa svom političkom štićeniku, sada bi Komadina trebao biti spasitelj SDP-a, koji je kadar voditi stranku još godinu dana, i to u najosjetljivijem razdoblju od početka devedesetih. Ali samo pod uvjetom da, kako kaže, dobije mir u stranci.

Čime je to Komadina zadužio svoju stranku da bi dobio godinu dana mira, što zapravo graniči s neograničenim povjerenjem? Ako mir nije dobio Bernardić, zašto bi ga dobio Komadina, koji je sve i zakuhao? Koliko je uopće primjereno da stranku preuzme onaj koji je vjerojatno najodgovorniji za nezavidno stanje u kojem se SDP nalazi? I na kakvim to temeljima počiva uvjerenje da je neuspješni Komadina onaj koji je sposoban za ovaj zahtjevan posao? Zato je pitanje predstojeće tranzicije za SDP od vitalne važnosti. Ako Komadina još jednom dobije priliku birati čelnika stranke, za SDP sigurno neće biti spasa.