Kao što vidimo, prodaja autocesta nije više stvar izbora, već nužde. Svi planovi za rast izjalovili su se. Rasprodaja preostalog javnog bogatstva u takvim je situacijama logično rješenje. Dugovi se moraju vraćati. Bonitetne agencije bit će oduševljene. 

Priča o privatizaciji, monetizaciji ili denacionalizaciji – kako god je nazivali – ima i drugu stranu. Val privatizacije zahvatio je zapadni svijet potkraj osamdesetih godina trijumfom reganomike i tačerizma.

Javna dobra prelazila su u ruke banaka i financijskih investitora. Zavladala je opća grabež koja je investitorima omogućavala visoke profite u eksploataciji imovine koju uopće nisu stvarali. Na račun građana, naravno. 

Osobito je egzemplaran slučaj privatizacije gradskog tramvajskog prijevoza u ne tako dalekom Beču. Gradsko vijeće tog grada odlučilo je prije desetak godina svoje gradske tramvaje prodati američkim investitorima.

Za njih su dobili velik novac, više od milijardu dolara, no taj novac zapravo nikad nije stigao do Beča. Uplaćen je u engleske banke, odakle se otplaćuju visoke lizing rate američkim vlasnicima tramvajske mreže, kako bi Bečani uopće mogli koristiti tramvaje koje su prodali. 

Nakon privatizacije, temeljni postulat na kojem funkcionira privatizirana imovina svodi se na maksimiziranje profita u korist novih vlasnika. Razvlaštenima preostaju dugovi. Dakle, profit se privatizira, a dugovi se socijaliziraju. 

A kada prodamo – ili monetiziramo – autoceste, a doista je riječ o jedinom istinski velikom projektu što ga je ostvarila ova generacija, onda će doći na red HEP, pa strateški i prirodni resursi, koliko god nas sada uvjeravali u suprotno. A tada za svagda možemo zaboraviti da će država tu imovinu moći aktivno koristiti kao polugu razvoja gospodarstva, na dobrobit svih građana. 

Tada nećemo više moći razmišljati o smanjenju cestarina izvan sezone, kako bi se, recimo, produljila turistička sezona ili povećao promet na autocestama, što bi blagotvorno utjecalo i na rast gospodarstva, kao što danas država ne može prisiliti strane vlasnike banaka da kreditiraju gospodarstvo, jer im se u krizi više isplati cijediti građane. 

Ne, od tog trenutka privatizirana će imovina postati sredstvo za stjecanje dobiti koncesionarima i investitorima. 

I onda ćemo se čuditi – premda na to nećemo imati pravo – kada novi vlasnici, unatoč visokim profitima, smanje broj zaposlenih do maksimuma. Veliki trgovački lanci vani već masovno uvode automatske blagajne, jer im je to isplativije nego plaćati žive blagajnice. 

Ni naši investitori nisu došli ovdje kako bi povećavali zaposlenost, nego maksimizirali profit! A gdje će ljudi raditi, to nije njihova briga! Time neka se poslije bavi kratkovidna vlast. No aktualnoj vladi ni to neće biti osobit problem, kao što je, kako vidimo, ne brine ni pitanje što ćemo poduzeti kada već za nekoliko godina više ne budemo imali što prodavati. 

Ona, naime, ionako ne razmišlja na rok dulji od jednog mandata.