Žalbeno vijeće koje je pred sobom imalo onakvu prvostupanjsku presudu kakvu je sastavio Nizozemac Alphons Orie donijelo je jedinu odluku kakvu je moglo donijeti. Prvostupanjsko vijeće napravilo je katastrofalnu pogrešku kada je najprije samovoljno odredilo standard po kojem će prosuđivati jesu li artiljerijski udari na Knin i druge krajinske gradove bili legalni ili nelegalni, a potom je taj pogrešan standard iskoristilo za zaključak da je cijeli artiljerijski napad na krajinske gradove bio nezakonit, prekomjeran, neselektivan…, kako ga je sve nazivalo tužiteljstvo, a prihvaćalo Oriejevo prvostupanjsko vijeće. 

A zatim je jedna pogreška rađala drugu. 

Na temelju pogrešnog zaključka o nelegalnosti artiljerijskog napada prvostupanjski je sud izveo još jedan pogrešan zaključak, onaj o postojanju udruženog zločinačkog pothvata, jer upravo je nelegalni topnički napad, kako je u jednom trenutku jučer priznao i sudac Meron, bio glavni kontekst svega za što su bili osudili Gotovinu i Markača. 

Ako pak nije bilo nelegalnog napada, nije moglo biti ni udruženog zločinačkog pothvata, jer taj zločinački pothvat, onako kako ga je oblikovalo haško tužiteljstvo, a što je potom prihvatilo i prvostupanjsko vijeće, počiva na nelegalnom granatiranju. 

Bez nelegalnog granatiranja, nema ni zločinačkog pothvata! No ipak vjerujemo da se krucijalni promašaj prvostupanjskog suda sastoji u olakom prihvaćanju nikad dokazane tužiteljeve teze da je samo jedan artiljerijski napad tog prijelomnog 4. kolovoza 1995. bio dovoljan da u zbjeg natjera srpsko stanovništvo iz krajinskih gradova. Dakle, da je samo jedan artiljerijski napad izazvao progon 150 tisuća srpskih civila! I da je samo taj napad bio takvog karaktera da je kod civila izazvao takvu jezu, strah i paniku da su morali otići. 

A kada je takva teza tužitelja – za koju svi koji su živjeli u ratno vrijeme u Hrvatskoj znaju da je posve nevjerojatna i duboko netočna – jednom prošla, onda je optužba nastavila slagati svoju kazneno-pravnu kulu od karata, sve dok se loše sklepana građevina nije jučer napokon gromoglasno urušila. 

Naravno, žalbeno vijeće moglo je postupiti kalkulantski i osuditi hrvatske generale po alternativnim oblicima odgovornosti, no ovog se puta to nije dogodilo.

Bio bi to način da se, na neki način, spasi obraz Haškoga suda: žalbeno vijeće srušilo bi udruženi zločinački pothvat, a ipak osudilo optuženike po alternativnim oblicima odgovornosti. No u tom je slučaju žalbeno vijeće trebalo skrpati Gotovininu i Markačevu odgovornost za zločine za koje im uopće nije suđeno. I u tom bi slučaju drugostupanjski, žalbeni sud, preuzeo ulogu prvostupanjskog, raspravnog suda. No doista bi bilo apsurdno – na što smo u ovom listu upozorili uoči izricanja prvostupanjske presude – da su hrvatske generale proglasili krivima za nešto za što im uopće nije bilo suđeno, niti dokazano. 

Theodor Meron, 83-godišnjak, čovjek iznimne biografije, na kraju svoje fascinantne karijere očito nije želio kalkulirati, niti je bio spreman na takve kompromise, iako su, prema jučerašnjoj presudi, čak dva člana žalbenog vijeća – Carmel Agius i Fausto Pocar – bili za takvo »alternativno« rješenje. 

Gotovina i Markač mogu biti sretni što nisu osuđeni za zločine za koje nisu bili odgovorni. Hrvatska javnost, međutim, to ne smije shvatiti kao da se nikakvi zločini nisu dogodili i da za njih nitko nije kriv. Naprotiv! Haškome sudu, ponajprije zahvaljujući aroganciji i megalomaniji haškoga tužiteljstva, ali i brzopletom zaključivanju suca Orieja, nije uspjelo kazniti njihove odgovorne za te zločine, ali ionako bi to trebao biti naš posao. Stručnom i profesionalnom pravosuđu, kakvim se danas uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju smatra hrvatsko pravosuđe, to ionako ne bi smio biti osobit problem.